Rođen je 24. prosinca 1934. u Orahovici kao drugo dijete Josipa (Jose) i Magdalene (Mandice) rođene Pernar. Roditelji su mu podrijetlom iz Like, otac iz Stajnica a majka iz Križopolja. Kako je bio slabašan, već drugi dan su ga krstili u crkvi Našašća sv. Križa u Orahovici.
Majka mu je umrla kad mu je bilo 17 mjeseci. Brigu o njemu preuzela je njegova baka Marija. Njegova starija sestra Marija poslana je ujaku u Francusku gdje je ostala živjeti. Njegov otac se ponovno oženio dvije godine nakon smrti supruge pa je brigu o njemu preuzela njegova pomajka Mileva Jović. Kasnije je dobio polubrata Slavka i polusestru Jelicu.
Njegov otac se 1941. priključio partizanima. Iz rata je izišao s činom kapetana i nadimkom „Tovariš“. Bio je izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora najprije u Našicama, a potom u Osijeku. Bio je zastupnik u Ustavotvornoj skupštini FNRJ, potom u Saveznoj skupštini FNRJ pa zastupnik u Saboru SRH.
Umro je 1955. dok je obnašao dužnost predsjednika kotara Orahovica.
Osnovnu školu pohađao je na Papuku, u Našicama i Osijeku gdje završava četvrti osnovne i dva razreda gimnazije koja je tada trajala osam godina. Školovanje nastavlja u Požegi gdje živi u đačkom internatu. Potkraj gimnazije primljen je u KPJ (Komunistička partija Jugoslavije).
Pravni fakultet u Zagrebu upisao je 1955. Stanuje u studentskom domu. Jedno vrijeme dijelio je sobu sa Stipom Šuvarom.
Glumio je u filmu „Ne okreći se sine“, igrao je manju ulogu ustaškog časnika. Diplomirao je 1961. Odlazi na odsluženje vojnog roka, po šest mjeseci bio je u Školi rezervnih starješina u Bileći i Nišu. Pripravnički staž odradio je u Orahovici na Općinskom sudu i u Našicama u kotarskom pravobranilaštvu. Položio je pravosudni ispit. 1963. postao je sudac Općinskog suda u Orahovici.
S obitelji se preselio u Zagreb 1964. i postao direktor općih poslova u poduzeću Univerzal. Slijedeće godine je izabran za zastupnika u Saboru, 1967. postaje gradonačelnik Orahovice. Dopuštao je djelovanje privatnih tvrtki. Obrtnici su u Orahovicu dolazili registrirati kamione, bagere.
U govoru pred Saborom 1967. osudio je donođenje „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika“. Njene sastavljače je prozvao kao „političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije“ i pozvao je da ih se kazneno progoni na sudu.
Tri godine kasnije podržava Hrvatsko proljeće, pokret koji je tražio veću samostalnost Hrvatske unutar SFRJ.
Djeluje u okviru Matice hrvatske. Nakon sloma tog pokreta u Karađorđevu, smijenjen je sa svih dužnosti 1972. a protiv njega je pokrenut sudski postupak zbog djela „neprijateljske propagande“. Proces je trajao nekoliko godina, branio se sa slobode. Prvostupanjskom presudom bio je osuđen na dvije godine i dva mjeseca ali je nakon žalbe Vrhovni sud kaznu smanjio na godinu dana. Služio ju je u zatvoru u Staroj Gradiški.
Nakon izlaska iz zatvora napisao je 156 molbi tražeći posao. Na kraju se 1976. zaposlio u Arhitektonskom birou. Bio je najprije tajnik, direktorom je postao 1981. Tu je radio do 1990. kada se vratio u politiku. Priključio se HDZ-u. Nakon demokratskih promjena izabran je za saborskog zastupnika. Postaje jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana. Izabran je za prvog predsjednika hrvatske Vlade.
Nakon smjene Stipe Šuvara, odlazi 25. lipnja 1991. u Beograd za hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ gdje je bio do 5. prosinca te godine kada daje ostavku. Bio je zadnji predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Nakon povratka u Zagreb postaje predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a. Izdao je knjigu „Kako smo srušili Jugoslaviju“ kojoj je poslije promijenio naslov u „Kako je srušena Jugoslavija“.
Nakon izbora 1992. postao je predsjednik Hrvatskog sabora. Ime njegovo kćeri se potom pojavilo u aferi s privatizacijom Našicecemeneta. Odustali su od kupnje. 1994. pokušao je zajedno s Josipom Manolićev izvesti parlamentarni prevrat. Kada nije uspio, smijenjen je s te dužnosti. Potom osniva novu stranku, Hrvatske nezavisne demokrate.
Nakon neuspjeha na izborima, s dijelom istomišljenika 1997. prelazi u Hrvatsku narodnu stranu gdje postaje potpredsjednik.
Na parlamentarnim izborima 2000. izgubio je u utrci za zastupničko mjesto. Na predsjedničkim izborima te godine pobijedio je Dražena Budišu u drugom krugu.
2004. dobiva drugi predsjednički mandat pobijedivši Jadranku Kosor. U oba mandata je često svojim izjavama izazivao buru u javnosti. Pojavile su se i stare snimke s početka devedesetih na kojima je pjevao pjesme poput „Evo zore, evo dana...“. To je pokušao objasniti tvrdnjom kako je „nekad pjevao a nekad samo otvarao usta“.
Povezivalo ga se s libijskim diktatorom Gadafijem, sporni su bili i izvori novca za njegovu prvu predsjedničku kampanju, nije konkretno objasnio podrijetlo novca za kupnju dvaju luksuznih stanova u Zagrebu, njegovo ime spomenuli su finski tužitelji u istrazi o primanju mita u aferi Patria.
Kao bivši predsjednik ima Ured. Često se oglašava u javnosti. U braku je od 1961. s Milkom Mesić rođenom Dudunić iz Hrvatske Kostajnice. Imaju dvije kćeri. Hobi mu je bio Nanbudo, borilačka vještina.
Pro PATRIA et libertate