Rođen je 23. rujna 1956. u Osijeku. Njegov otac Ljubomir i majka Zorka doselili su se u Osijek 1949. iz mjesta Drinovci, općina Grude, BiH. Nakon završene gimnazije diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Osijeku. Prvi posao je dobio u Donjem Miholjcu a potom se zaposlio kao tajnik u jednoj srednjoj školi u Osijeku.
Krajem osamdesetih bio je među osnivačima HDZ-a u Slavoniji i Baranji. Na osnivačkoj skupštini HDZ-a 17. lipnja 1989. u prostorijama NK Borac na Jarunu predložio je Franju Tuđmana za predsjednika te stranke. Na prvim višestranačkim izborima 1990. izabran je za saborskog zastupnika. Bio je član hrvatskog parlamentarnog izaslanstva u Skupštini SFRJ.
U osječkoj lokalnoj vlasti 12. listopada 1990. dobio je mjesto sekretara Sekretarijata za narodnu obranu. Zadatak mu je bio organizirati obranu grada na početku velikosrpske agresije. Na toj dužnosti je bio do 24. travnja 1992. Zapovjednik Operativne zone Osijek Karl Gorinšek ga 2. studenog imenuje za pomoćnika zapovjednika obrane Osijeka zaduženim za koordinaciju s teritorijem i odnosima s javnošću.
1. prosinca predsjednik Franjo Tuđman dodjeljuje mu čin bojnika, a 7. prosinca 1991. imenuje ga za zapovjednika obrane Osijeka. Sredinom travnja 1992. nakon ukidanja Zapovjedništva imenovan je pomoćnikom zapovjednika Prve operativne zone Osijek zaduženim za IPD.
Nakon demobilizacije 30. svibnja 1992. izabran je za predsjednika Izvršnog vijeća općine Osijek. Vlada ga je tada imenovala za koordinatorom za civilna pitanja Unprofora.
Na izborima u veljači 1993. izabran je za zastupnika u Županijskom domu Sabora, a 14. travnja za prvog župana Osječko-baranjske županije.
U listopadu 1995. izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu a u tavnju 1997. ponovno za zastupnika u Županijskom domu Sabora. Mjesec dana kasnije na lokalnim izborima ponovno je izabran za župana.
Zbog pritiska Jean-Paul Kleina, američkog generala koji je provodio mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, predsjednik Tuđman ga je 28. listopada 1997. smijenio s mjesta župana i postavio za inspektora Hrvatske vojske u MORH-u, u Glavnom stožeru Oružanih snaga RH. Na toj dužnosti je bio do veljače 1999. kada se opet vratio na mjesto župana gdje je bio do kraja lipnja 2000.
Tada aktivira svoj saborski mandat u Zastupničkom domu. Tijekom 2002. u vrijeme unutarstranačkih borbi između Ive Sanadera i Ivića Pašalića za vlast u HDZ-u, stao je na stranu Sanadera. Osiguravao je skup sa zaštitarskom tvrtkom „Borbaš“, a poslije je priznao da je tada zajedno s Ivanom Drmićem, koji je to isto javno potvrdio, ukrao nekoliko stotina glasova uz pomoć kojih je Sanader postao pobjednik.
2003. je ponovno izabran za saborskog zastupnika. 2005. je došlo do njegova razlaza sa Sanaderom. Nakon što mu u Vladi nisu prošli projekti koji su financijski pomagali Slavoniju, osnovao je udrugu Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje (HDSSB).
Cilj joj je bio okupiti slavonske županije od Iloka do Ilove (rijeke u zapadnoj Slavoniji).
U travnju 2005. izbačen je iz HDZ-a. Potom je osnovao regionalnu stranku HDSSB s kojom je pobijedio na lokalnim izborima u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji.
Nekoliko mjeseci kasnije protiv njega je pokrenuta istraga zbog sumnje u počinjenje ratnih zločina nad srpskim stanovništvom tijekom obrane Osijeka 1991.
26. listopada 2005. pritvoren je u zagrebačkom Remetincu. Nakon 37 dana štrajka glađu ukida mu se pritvor i prekida istraga zbog nemogućnosti sudjelovanja u procesu. 16. travnja 2007. protiv njega je podignuta optužnica u slučaju „selotejp“. Od 17. travnja je ponovno u pritvoru u zatvoru u Osijeku. Potom se podiže nova optužnica u slučaju „garaža“. Postupak je prebačen pred Županijski sud u Zagrebu.
Ponovno stupa u štrajk glađu. Tijekom boravka u pritvoru nositelj je izbornih lista HDSSB-a na parlamentarnim izborima. Njegova stranka osvaja tri saborska mandata. Verificiranjem njegova mandata ponovno dobiva saborski imunitet. Nakon 66 dana štrajka glađu, pušten je na slobodu. Državno odvjetništvo ponovno traži pritvaranje, ali Sabor dopušta pokretanje postupka ne i pritvor.
2007. razišao se i s predsjednikom HSP-a Antom Đapićem. Glavaš se protivio modelu izgradnje sportske dvorane u Osijeku koja je trebala koštati 900 milijuna kuna.
8. svibnja 2009. izrečena mu je prvostupanjska presuda kojom je osuđen na 10 godina zatvora. Tri dana ranije otišao je u BiH, gdje je dobio osobne dokumente. U Drinovcima je sagradio kuću. U tom periodu umrla mu je majka Zorka. Nije mogao doći na pokop.
Vrhovni sud RH je 6. kolovoza 2010. donio pravomoćnu presudu kojom mu je kazna smanjena na 8 godina. U BiH je uhićen 28. rujna 2010. Najprije je bio u zatvoru u Sarajevu, potom u Zenici a od lipnja 2011. je u Mostaru.
Po pravomoćnosti presude predsjednik Ivo Josipović oduzeo mu je čin general bojnika i druga odličja. Iz zatvora i dalje vodi HDSSB.
Odbio je suradnju s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. U listopadu 2012. bio je na sprovodu svoje sestre u Biogradu, nakon čega je vraćen u zatvor.
Ima sina Filipa koji studira na Pravnom fakultetu u Osijeku.
