Nakon diplome je razmišljao što učiniti. Djed mu je imao gradilište na zagrebačkoj Trešnjevci, na kojoj je prvo izgradio kuću koju je kasnije prodao, zatim je uzeo mali kredit i posudio nešto novca od prijatelja. S time je pokrenuo posao uzgoja cvijeća, s kojim su u okvirima bivše Jugoslavije postali najveći proizvođači i prodavači cvijeća.
Rat u Hrvatskoj dočekali su s 1000 zaposlenih radnika. Tako je objasnio svoje poslovne početke.
Rođen je 1951. u Zagrebu. Djetinjstvo je zajedno sa sestrom Jadrankom proveo na poljoprivrednom dobru Božjakovina nedaleko Dugog Sela, gdje je njegov otac Ante od 1955. do 1962. bio direktor. U školi je bio osrednji učenik. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1976.
Te godine zajedno s ocem Antom i punicom Zlatom pokreće staklenički uzgoj cvijeća. Počinju ga prodavati po cijeloj Jugoslaviji. Cvijeće su također i uvozili. Za njih tada radi oko 50 ljudi. Posao su proširili na uvoz i izvoz žitarica te voća i povrća. Pred slom komunizma 1989. kada su zakoni malo liberalizirani, Todorić osniva Agrokor, kompaniju u kojoj je jedini vlasnik. Početkom devedesetih počinje brzi uspon te kompanije koji traje još i danas.
Prva tvrtka koju je kupio bila je zadarska Sojara. Za taj posao dobio je kredit zagrebačke banke koja ga je kreditirala kada je kupovao pšenicu i kukuruz od PIK-a Osijek i Kutjevo za potrebe državnih rezervi. Tada je izbio i skandal kada se saznalo da su pšenica i kukuruz izvezeni, a državne rezerve prazne.
Konkurenti su mu javno prigovarali da je kredite od Zagrebačke banke dobivao povoljnije od drugih. Njemu su davani po 4 posto dok su drugim poduzetnicima, u to ratno doba, iznosili 12 posto.
Todorić 1992. kupuje Jamnicu i Agropreradu, 1993. Zvijezdu, tvornicu ulja, 1994. Ledo i Konzum, najveći maloprodajni lanac, da bi s tim portfeljom 1995. Agrokor i službeno postao koncern. Nakon toga 1998. kupuje Jaska vino, 2000. preuzima Sarajevski Kiseljak, tvornicu mineralne vode, 2003. srbijanski Friktom, tvornicu sladoleda, 2004. tvornicu sladoleda Baldauf i punionicu mineralne vode Fonyodi u Mađarskoj.
Nakon toga postao je vlasnikom PIK-a Vrbovec, PIK-a Belje, Tiska a zadnjih mjeseci vode se pregovori o kupnji slovenskog trgovačkog lanca Mercator. Agrokor postaje daleko nasnažnija hrvatska privatna kompanija i jedna od najvećih u jugoistočnoj Europi. Sukladno tom novom statusu Todorić se 2005. nakon izgradnje proširene replike nekadašnjeg dvorca Kulmer, smještenom u sjevernom dijelu Zagreba u Parku prirode Medvednica, useljava s obitelji u taj rezidencijalni objekt koji se službeno vodi kao „hotel“.
Početni uspon Ivice Todorića mnogi vezuju uz njegova oca Antu koji je 1963. imenovan generalnim direktorom Agrokombinata od kojeg je u nekoliko godina stvorio socijalističkog diva za uzgoj stoke i izvoz mesa, peradi i jaja. Bio je na brojnim funkcijama u tadašnjem socijalističkom establishmentu. Zastupnik u Vijeću proizvođača jugoslavenske skupštine, zastupnik u Saboru, predsjednik agronoma Hrvatske i Jugoslavije kao i član Uprave Zagrebačke banke.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. stradao je u montiranim političkim procesima. Pod optužbom da je kao čelnik Agrokombinata za Maticu hrvatsku uzeo šest milijuna njemačkih maraka kojim se navodno trebalo kupovati oružje, osuđen je na šest godina zatvora. U zatvoru u Staroj Gradiški odslužio je četiri.
Todorići potječu iz sela Zmijavaca u općini Imotski. Djed Ivice Todorića Ivan bio je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije pet godina seoski glavar. Imao je osmero djece. Najstariji sinovi, Ante i Ivan najprije su nakon niže gimnazije u Imotskom otišli u Križevce gdje su završili srednju poljoprivrednu školu a potom Poljoprivredni fakultet u Zagrebu. Ivan je kasnije postao dekan tog fakulteta dok se Ante otisnuo u poslovne vode.
Ivica Todorić u više je navrata istakao kako nema političkih ambicija. Nije član nijedne stranke. Njegov otac Ante bio je u dobrim, prijateljskim, odnosima s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Dok je prije zatvora bio na funkcijama, bio je član Saveza komunista.
Tijekom Drugog svjetskog rata Todorići se nisu posebno eksponirali. Ivičin djed uspio je jednog svog sina izvući od mobilizacije u partizanima potkraj rata. U staroj Jugoslaviji, Ivan Todorić koji je bio seoski glavar bio je politički prepoznavan kao „jerezovac“ (Jugoslavenska radikalna zajednica) dok je većina drugih u selu bila za Mačeka.
Agrokor je danas najveća privatna kompanija u Hrvatskoj i jedna od najjačih u jugoistočnoj Europi. Ima 40 tisuća zaposlenih i prihod od prodaje veći od 29 milijardi kuna. Primarne djelatnosti su mu distribucija hrane i pića, te maloprodaja, ali bavi se i proizvodnjom mesa, vina te drugih proizvoda. 2012. Todorić je na farmi Gradec pored Vrbovca otvorio bioplinsko postrojenje vrijedno 55 milijuna kuna.
Od otpada sa svojih, pretežito, svinjogojskih farmi, proizvodi električnu i toplinsku energiju.
Ivica Todorić je oženjen Vesnom Bašić, diplomiranom ekonomisticom s kojom ima troje djece: Ivu, Antu i Ivana. Svi su uključeni u obiteljsku tvrtku.
Iva Todorić-Balent je direktorica marketinga u Agrokoru. Diplomirala je ekonomiju. Ima troje djece: Taru, Ivana i Antu. Kao djevojčica radila je u obiteljskom stakleniku u Kloštar Ivaniću kod djeda i banke. Sortirala je i pakila cvijeće. Tijekom srednje škole radila je na Agrokorovu štandu na velesajmu i kao konobarica i voditeljica štanda.
Stariji Todorićev sin Ante, nakon diplome na Ekonomskom fakultetu te magisterija na temu financija, postavljen je za izvrnog potpredsjednika za poslovnu grupu maloprodaju. On je karijeru počeo 1996. kao poslovođa cvjećarnice. Prošao je sva radna mjesta do vrha. Oženjen je, ima troje djece: Emu, Luciju i Ivicu.
Mlađi Todorićev sin Ivan, također je diplomirao ekonomiju. Predsjednik je Nadzornog odbora Agrokora. U vezi je sa srpskom manekenkom Milicom Mihajlović.
O Todorićima, koji njeguju prisnu obiteljsku povezanost, te pod jednim krovom u Kulmerovim dvorima živi više generacija obitelji, govori se kao o pravoj hrvatskoj dinastiji. Međutim, uz tu obitelj ne vezuju se skandali. Imaju i 25-metarsku jahtu Janu, crveni helikopter Bell 427, a Agrokor je u koncesiju na 20 godina dobio otok Smokvica kod Rogoznice pa tako mogu ljetovati na svom otoku neometani od ostatka javnosti.
Da je samo Todorić problem krize u Hrvatskoj, krize uopće ne bi bilo. Medjutim , zašto je se bojati kad. kako reće gos. dr. , u emisiji '' Jel' me netko tražio'': U Hrvatskoj ništa nije uspjelo , pa neće ni kriza''. Kako za navedeni problem , ako je problem, nitko nije kriv, onda problema niti nema. Jer sve je umreženo: centri moči i ne moči ništa i niti koga optužuju, a kad se sve sredi glavni igrač ponovo stupa na čelo prozvanoga giganta. Što je sasvim normalno za očekivati. Pa zašto se čuditi: zar bi itko drugi osim njega mogao rukovoditi s tolikim bogatstvom, znati uživati na jahti , u dvorcu, organizirati veselice za 300 uzvanika , a milijun ljudi ostaviti bez kune u džepu? E ONOGA MI...ne bi. Ma koliko god predsjednica apelirala na skromnost dotičnoga tajkuna, biskupi u svojim propovjedima , neki ''časni '' gradjani takodjer, nemaju pravo. Naročito nemaju pravo reći : za št su se borci Domovinskoga rata borili? Pa ,gos, to nije teško pitanje'' nema teškog pitanja'', ponavlja se na Radio Splitu. Pa kad je tomu tako onda i moja malenkost se usudjuje dati odgovor. Borili su se baš za tajkune za političare i sve one strukture koje su uz njh, borili su se za Crkvu, a ne za narod. Narod se tek danas bori----- za koricu kruha. U svoj ovoj galami oko AgroCora nešto me muči, nešto što ne mogu zamisliti. Niti s oltara, u analizi u pisanim medijima, pa ni u elektronskim, ne navodi se niti u primsli nekog autora, da bi za sve ove nevolje mogli biti krivci jedino komunjare. Gdje su najednom nestali, da ih se nitko nije sjetio. BAMIJA, Hvala!