Ivo Banac

Rođen je 1. ožujka 1947. u Dubrovniku. Njegov pradjed sredinom 19. stoljeća došao je iz Konavala u Dubrovnik. Djed mu je bio općinski liječnik na Pelješcu, a poslije u Brazilu. Otac mu je bio pomorski kapetan koji je  1947. pobjegao u Ameriku. Djed po majci umro je u zatvoru u Lepoglavi 1948. Očev bratić Božo Banac bio je osnivač jugoslavenskog Lloyda i član središnjeg odbora londonskog Lloyda. Bio je jedan od najbogatijih poslovnih ljudi u Kraljevini Jugoslaviji.

S majkom  je emigrirao u Ameriku 1959. kako bi se  obitelj spojila.  Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći slijedeće godine. Najprije je živio u New Yorku. Osnovnu školu  pohađao je u katoličkim obrazovnim institucijama.

Završio je isusovačku, u to vrijeme, mušku gimnaziju koja je, kako je rekao,  bila stroga ali je u njoj stekao disciplinu.

Diplomirao je povijest na sveučilištu Fordham. Tijekom studija je bio član radikalno ljevičarske organizacije Students for a Democratic Society. Magistrirao je i doktorirao na kalifornijskom sveučilištu Stanford.  1977. dolazi na sveučilište Yale gdje postaje redoviti profesor. U dva mandata bio je predstojnik koledža Pierson na tom sveučilištu.

Redovito je posjećivao Jugoslaviju. Svoju najpoznatiju knjigu „Nacionalno pitanje u Jugoslaviji“ objavio je 1984. Za nju je dobio nagradu Wayne s. Vucinich Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija. 1990. je dobio nagradu Josip Juraj Strossmayer za knjigu „Sa Staljinom protiv Tita: informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu“.

Uoči demokratskih promjena 1990. pozvao je Franju Tuđmana, kojeg je upoznao 1971. da održi predavanje na sveučilištu Yale.

Vraća se u Hrvatsku te godine. Slijedeće 1991. razilazi se s Tuđmanom i postaje njegov žestoki kritičar. Bio je na izbornoj listi HNS-a 1992.  U časopisu Erasmus Gilda Slavka Goldsteina je s još nekoliko hrvatskih intelektualaca potpisao zahtjev za Tuđmanovom ostavkom 1993. Bio je dopredsjednik Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska.  Od 1994. do 1999. bio je redoviti profesor povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.

1997. sudjeluje u osnivanju Liberalne stranke kojoj  je nakon raskola u HSLS-u  na čelu Vlado Gotovac.  

Predsjednik Liberalne stranke postao je 2002. Bio je ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana od 18. srpnja do 23. prosinca 2003. Nakon izbora 2003. postaje saborski zastupnik zahvaljujući zajedničkoj listi njegove stranke sa SDP-om.

Liberalnu stranku napušta u veljači 2005. nakon propasti njegove inicijative da se ta stranka spoji s HNS-om. Bio je nezavisni zastupnik do kraja saborskog mandata.  Bio je član Odbora za međuparlamentarnu surdnju, član Odbora za ravnopravnost spolova i član izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

2007. je izabran za predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora nakon što je njegov prehtodnik Daniel Ivin morao odstupiti zbog optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. Slijedeće godine mediji su pisali o nalazu Državne revizije koja je utvrdila da je, uz ostalo,  kao nezavisni zastupnik  sam je sebi iznajmio stan u kojem je živio kao poslovni prostor te da je  novac poreznih potrošio za namještaj.

Tvrdio je kako iza tih napada stoje oni kojima je smetao njegov angažman u HHO-u.

Na toj dužnosti naslijedio ga je Ivan Zvonimir Čičak. Sudjeluje u javnim polemikama, tvrdi da se pokušavaju zataškati komunistički zločini. Bio je angažiran u sukobu između Ive Pukanića i njegove supruge Mirjane. Urednik je časopisa East European Politics and Societies.

Sa suprugom iz prvom braka, s kojom je živio u Americi i razveo se, ima sina Niku. Dugogodišnja partnerica bila mu je Nadežda Čačinović,  a od 2010. je u braku s Andreom Feldman, profesoricom povijesti koja je bila i potpredsjednica Liberalne stranke. 2013. je objavio knjigu „Hrvati i Crkva“.