Rođen je 18. rujna 1930. u Imotskom. Njegov otac Martin je bio starojugoslavenski žardar pa se obitelj često selila. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru u BiH, Župi Biokovskoj i Lovreću. Po završetku Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti su osudile njegova oca na pet a majku na 2,5 godine strogog zatvora.
Gimnaziju je pohađao u Imotskom a maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1951. Upisao je čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi svoj rad objavio je 1952. Bio je i na radnoj akciji. Tri godine kasnije, 1955. zapošljava se kao novinar u Redakciji kulture i drame na Radio-televiziji Zagreb. Poslije je postao i urednik te redakcije. Diplomirao je 1963. Objavljivao je u časopisu „Krugovi“.
Početkom sedamdesetih dobio je namještenje u Matici hrvatskoj. Objavljuje tekstove u Matičinu glasniku, Hrvatskom tjedniku, čiji je prvi broj izišao 16. travnja 1970.
Ubrzo nasljeđuje Igora Zidića na mjestu glavnog urednika.
Pisao je uvodnike u vrijeme Hrvatskog proljeća. Nakon Karađorđeva i sloma tog pokreta, gasi taj tjednik iz prosvjeda. Zadnji broj izišao je na svega četiri stranice.
Četvrta je bila prazna samo s impressumom na dnu stranice. Gotovac je imao uvodnik pod naslovom „Čuvanje nade“. Cjelokupni Izvršni odbor Matice hrvatske podnosi ostavku 9. prosinca 1971.
Početkom 1972. počinju istrage i sudski progon. 26. listopada 1972. osuđen je na četiri godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog nastupanja zbog „kontrarevolucionarnog napada na državu“. Kada je upitao suca zašto ga je osudio, odgovorio mu je da je to učinio zbog vlastite žene i djece. „A tebi je ionako svejedno, ako te ne osudim ja, osudit će te netko drugi“, rekao mu je na kraju brzog suđenja.
Kaznu je izdržavao u zatvoru u Staroj Gradiški. Bio je zatvorenik br. 5023. Odbio je potpisati molbu za pomilovanje. Smatrao je da bi tim činom priznao krivnju. Početkom siječnja 1976. vratio se u Zagreb. Susreo se s Miroslavom Krležom koji mu je predlagao da se kloni politike, borbe za slobodu pojedinca i istjerivanja pravde. Nisu se više sastajali.
1977. dao je intervju Švedskoj televiziji. Ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Kaznu je od 1982. do 1984. odslužio u Lepoglavi. 1989. je izdao knjigu „Moj slučaj“ koju je uredio Slavko Goldstein. Među osnivačima je HSLS-a.
Nakon demokratskih promjena 1990. ponovno se vraća na Hrvatsku radio –televiziju gdje se zapošljava kao savjetnik direktora. Te godine postaje predsjednik Matice hrvatske. 1991. je održao glaoviti govor ispred Zapovjedništva 5. vojne oblasti u Zagrebu povodom prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u tadašnjoj JNA.
Kao kandidat HSLS-a je 1992. izabran u Hrvatski sabor. Bio je zastupnik u dva mandata.
Postaje jedan od najvećih kritičara hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. 1993. u časopisu Erasmus potpisuje zahtjev za njegovom ostavkom.
Čelnu dužnost Matice hrvatske napušta 1996. kada preuzima mjesto predsjednika HSLS-a.
Na izborima 1997. kandidirao se za predsjednika Republike. Tijekom predizbornog skupa u Puli fizički ga je napao časnik Hrvatske vojske u vojnoj odori. Na izborima je bio treći, iza Franje Tuđmana (61,4 posto) i Zdravka Tomca (21 posto) s osvojenih 17,6 posto glasova.
U jesen 1997. sukobio se s Draženom Budišom. Gotovac je poražen na stranačkoj konvenciji. Sa svojim pristašama je istupio iz HSLS-a i početkom 1998. osnovao Liberalnu stranku kojoj je postao predsjednik.
Kasnije je postao počasni predsjednik te stranke.
Od 1958. bio je u braku sa suprugom Vlastom iz Šibenika. Dobili su kćer Anu.
Supruga mu je umrla 1991. Ponovno se oženio 1993. s rimskom liječnicom i sveučilišnom profesoricom Simonom Šandrić.
Umro je u Rimu 7. prosinca 2000. godine. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.
Nakon njegove smrti osnovan je Institut „Vlado Gotovac“. U Imotskom mu je podignut spomenik.
