Nakon što je na filmskom festivalu u Puli prilično mlako primljen, Dalibor Matanić je premontirao "100 minuta Slave". Malene preinake ponudile su bolju verziju priče o Slavi Raškaj, no, da li i dovoljno dobru?
Matanić se u pokušaju ekraniziranja života poznate slikarice susreo s nedostatnom količinom relevantnih informacija, što je uzrokovalo da se, zajedno sa scenaristom Robertom Perišićem, više okrene prema simbolu (gluhonijema žena u muškome svijetu) negoli prema osobi. Potvrđuje to i zaobilaženje njezina školovanja u Beču i povratka iz Zagreba u Ozalj, te fokusiranje na povijesno nepotvrđenu ljubavnu vezu s mentorom Belom Čikošem.
Naravno, maštarija utemeljena u stvarnosti nikako nije nepoznat i nelegitman umjetnički postupak, a mora se priznati da unutar njega Matanić ima nekoliko odlično odrađenih scena. Kada se tome doda vrlo dobra gluma, pametna upotreba glazbe i impresivna kamera, očito je da "100 minuta Slave" ima dobrih dijelova, no nakon gledanja filma još je očitije da cijeli stroj ne funkcionira savršeno.
Progovarajući o komercijalizaciji društva, nepravednom položaju žena, trivijalizaciji umjetnosti, snobovskom "visokom" društvu i drugim suvremenim nepravdama, Matanić je zaboravio na srce filma, ljubavnu vezu koja postiže pravu razinu emotivnosti tek na svojem kraju smještenom negdje na drugu trećinu filma. Postmodernističke igrice, koje obilježavaju zadnju trećinu, znaju biti zabavne, a kod Matanića to uglavnom i jesu, ali bez emocija riječ je o triku koji brzo zamara.