25 godina pekla je zanat i postala prva i najmlađa nacionalna prvakinja u povijesti HNK Osijek

Osječka glumica Sandra Lončarić dobila je status nacionalne dramske prvakinje, i to sa samo 46 godina. Velika je to vijest, i veliko priznanje toj glumici, koju zbog izuzetnih ostvarenja na kazališnim daskama cijene ljubitelji kazališta u cijeloj Hrvatskoj (prvenstveno zbog gostovanja s legendarnom predstavom “Unterstadt”, koja se igrala i na Dubrovačkim ljetnim igrama), ali i prepoznaje i voli šira javnost zbog njezinih brojnih televizijskih uloga, među kojima se ističu one u TV novelama, te zahtjevne dramske role kakve je igrala primjerice u TV seriji “Novine”, ali i epizode u “Nestalima”. Baš je u “Novinama” pokazala kako se gradi TV lik, pa su redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić njezin lik Vanje Kardum (nezadovoljne supruge lokalnog moćnika ogrezle u alkohol i droge) ne samo provukli kroz sve tri sezone serije, nego joj i iz sezone u sezonu davali sve veću važnost.

A Sandra Lončarić je u stalnom angažmanu u Drami Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku još od 1996., kada je i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu – dislociranom studiju u Osijeku.

Na toj je sceni do danas odigrala više od 50 kazališnih uloga, domaće i svjetske dramske literature, a snimila je i više od dvadeset različitih igranih TV filmova, dramskih serija i telenovela. Izborila je za njih i niz priznanja, među kojima se ističe Nagrada hrvatskog glumišta, koju je 2010. dobila za glavnu žensku ulogu u predstavi “Paralelni svjetovi” Mire Gavrana. Zapažene su njezine uloge u filmovima kao što su “Anđele moj dragi”, “Crvena prašina”, “Kraljica noći”, “Simon Čudotvorac”, te u TV serijama “Novine”, “Dobre namjere”, “Zauvijek susjedi”, “Mamutica”, “Počivali u miru”, “Kud puklo da puklo”...

Sandra je rođena 1974. u Švicarskoj, no još u djetinjstvu seli se s roditeljima u Hrvatsku, u Slavoniju, a od tada do danas Osijek je njezin dom.

Prvi put u svojoj povijesti HNK u Osijeku ima nacionalnu prvakinju, a ujedno i najmlađu u Hrvatskoj. Kako se osjećate i snalazite u toj koži? Golema je to čast i vjerojatno velika odgovornost.

Odgovornosti se ne bojim jer sam uvijek svoj posao radila sa srcem i bez fige u džepu, tako da se u tom pogledu neće ništa promijeniti. Neizmjerno sam zahvalna na tom priznanju i onima koji su mi to priznanje dali. Možda jesam najmlađa, ali iza mene je više od 25 godina rada kako u mojem matičnom kazalištu, tako i u drugim kazalištima i kazališnim festivalima diljem Hrvatske, nagrade, nominacije i priznanja za taj rad. Imala sam tu sreću da sam još kao mlada glumica dobivala velike i glavne uloge i stalni angažman u HNK Osijek. Na taj sam način pekla zanat svih tih godina. Danas je puno mladih glumaca, bez obzira na talent koji su pokazali već na prvim godinama Akademije, osuđeno da bude bez stalnih angažmana u velikim kazalištima, a za glumca je najteže kada ne radi i ne stvara.

Odavno ste prepoznatljivo lice na nacionalnoj sceni, ali ostali ste vjerni svom Osijeku. Koji su najjači motivi bili za tu odluku? Zašto se nikada niste preselili u Zagreb, gdje ste bili u dosta angažmana?

Na početku mi je motiv bio upravo to što mi je osječko kazalište pružilo mogućnost igranja velikih i zanimljivih uloga, što bi u Zagrebu vjerojatno bilo puno teže s obzirom na veliku konkurenciju, a kada sam rodila sina, motiv mi je bio odgajati dijete u mirnom gradu bez hektike i gužve. Tijekom karijere imala sam ponuda za angažman u nekim kazalištima u Zagrebu, ali uvijek su razlozi koje sam navela prevagnuli da ostanem u Osijeku.

Koliko je teško izboriti se za svoje mjesto pod glumačkim zvijezdama, pa između ostalog i za poziciju nacionalne prvakinje, iz Osijeka i Slavonije, iz manje sredine?

Sigurno je u današnje vrijeme puno teže zbog hiperprodukcije mladih glumaca i zbog okolnosti u kojima se svi nalazimo. Kod mene to nije bila borba, jednostavno se tako posložilo da sam od početaka odigrala veliki niz glavnih uloga, za njih bila nominirana ili nagrađena i stekla uvjete za nacionalnu prvakinju.

Glumci osječkog HNK već godinama ostvaruju upečatljive uloge i osvajaju nagrade. Je li to kazalište konačno dočekalo poziciju na nacionalnoj kazališnoj sceni kakvu zaslužuje ili se još mora dokazivati?

HNK Osijek se dokazao već odavno kao jedno od vodećih kazališta u Hrvatskoj sa svojim predstavama i svojom produkcijom, a kao potvrda tome su višegodišnje nagrade i nominacije za predstave i glumce na Nagradi hrvatskog glumišta i kazališnim festivalima. Na nama je da i dalje radimo tako kvalitetno i sa srcem.

Teška je godina iza nas, u kojoj je kazalište čak i zatvaralo vrata publici. Kako je raditi u takvim okolnostima?

Neizmjerno sam tužna zbog svega što se događa oko mene. Žao mi je svih onih ljudi koji su izgubili sve, svoje najmilije, svoj posao, krov nad glavom… Suosjećam sa svojim kolegama i prijateljima koji imaju status slobodnih umjetnika i zbog ove situacije im je onemogućeno stvaranje. Pokušavam u životu biti optimistična i želim vjerovati da će ova situacija trajati još kratko i da ćemo se svi brzo vratiti u staru normalnost. Neizvjesnost i manjak publike djeluje na rad apsolutno, ali pozitivan stav može olakšati tu tjeskobu.

Na prvu audiciju za glumce došli ste sa samo 17 godina, no tada se još niste vidjeli kao glumica u budućnosti. Kako se to dogodio?

Intuitivno. Nikada nisam razmišljala o glumi kao svom pozivu, ali kada sam te davne 1992. godine došla u kazalište na audiciju, taj osjećaj kao da sam došla u svoj drugi dom bio je presnažan. Vjerovala sam tom osjećaju i nisam se prevarila.

Je li istina da ste u mladosti htjeli postati stjuardesa?

Putovanja su mi oduvijek bila strast i kao mala sam mislila da ću tako moći puno putovati. I danas svaki slobodan trenutak i višak novca trošim na putovanja.

Aktivno ste trenirali i rukomet u Našicama tijekom školovanja. Jesu li vam predviđali sportsku karijeru?

Sport je moja druga ljubav i zapravo je prisutan u mojem životu od malih nogu. Moj otac bio je rukometni trener i s njim sam odlazila na treninge i utakmice, zavoljela ga i počela trenirati. Bila sam udana za košarkaša, sin mi trenira nogomet, tako da se kod mene cijeli život sport isprepleće s umjetnošću.

Znali ste u karijeri imati i po sedam predstava sa sedam glavnih uloga i još snimati u Zagrebu. Jeste li okorjeli radoholičar?

Znalo je biti razdoblja kada sam paralelno snimala u Zagrebu i radila predstave u Osijeku. Dizala sam se u pet sati, u šest sam bila na snimanju u Zagrebu, snimim sve scene do 13 sati i na put u Osijek da bih bila na probi ili predstavi i nakon toga nazad u Zagreb jer je ujutro opet snimanje. Godinama sam tako funkcionirala i nije mi bilo teško jer me uvijek vodila ta strast i ljubav prema poslu.

Koliko lako pamtite tekst? Vaši kolege vjeruju da imate fotografsko pamćenje.

Neku vrstu fotografskog pamćenja imam, što mi znatno olakšava posao. Pomoglo mi je i kada sam nakon trećeg razreda jezične gimnazije upisala Akademiju. Morala sam u jednoj godini položiti 4. razred gimnazije i prvu godinu studija, i da nije bilo tog načina pamćenja, bilo bi mi sve to puno teže.

Naporno radite i posljednjih dana, iza nas je ostala premijera Višnjika…

Upravo tako. Predstavu “Višnjik” napravili smo još ljetos na otvorenom za Osječko ljeto kulture, u koprodukciji s Gavellom, i sada je selimo u kazalište. Samim time predstava dobiva neki drugi štih i radujem se da će je osječka publika moći vidjeti i u kazalištu. Kada se Gavella obnovi, predstavu ćemo igrati i u Zagrebu.

Koja vas je uloga najviše obilježila?

Svaka je ostavila neki trag u meni. Kroz njih sam učila o životu, proživljavala i doživljavala široku lepezu emocija koje su mi danas najdraža uspomena.

Na Filmskom festivalu u Puli 1998. osvojili ste Veliku zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu. Riječ je o filmu “Zavaravanje”, a bila je to i vaša prva filmska uloga. Uslijedio je niz prepoznatljivih ostvarenja na filmu. Vidite li se u budućnosti više na velikom platnu?

Volim snimati i taj način glume pred kamerama, tako da se u budućnosti nadam da će toga biti još puno.