27. priča: Robert Roklicer: Kolodvor

Na Kolodvoru je vladala uobičajena gužva, baš onakva kakvom se pamti već tisućama godina prije ovog događaja, no i onakva kakvom će se pamtiti dok god ljudske duše budu koračale zemljicom crnom i pogledima svojim skretale u nebeske visine. Nekom neupućenom ovaj bi kolodvor, možda tek okrnjenim ljudskim vidom, više sličio drugim sabirnim centrima, nalik onima u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu ili Sarajevu, a svojom goropadnošću, zapljusnut zgrušanom atmosferom, kakva primjerice vlada u New Yorku, Istanbulu i Berlinu. Ali, ponavljam opet, samo bi se neupućenima to moglo pričinjavati, ali ne i meni, koji sam se bezbroj puta vraćao i propuštao vlakove što su svakih sat vremena pristizali s juga i odlazili jedinim mogućim pravcem, na sjever.

Ulazeći unutra, lišen svih emocija, ali predvođen neusahlom ljudskom znatiželjom, sklon vjerovanju da sam odasvud prihvaćen biti Nitko, sjeo sam uza sama staklena vrata koja vode u Nusquam. Gospodar je naslonjen za ovalnim šankom objašnjavao tihom Konobaru što mu je i kako činiti kad se gosti zadrže za stolovima. Sve je dakle izgledalo upravo onako kako je bilo i jučer, i isto onako kako je izgledalo prije puno godina kad sam prvi put bio ovdje. Možda je zapravo jedino Konobar bio novo lice, nešto tiši od svih prijašnjih, ali zato je Gospodar, iako posve nepromjenjiv u duši, svoj vanjski izgled i sjenu mijenjao nevjerojatnom transvestitskom vještinom.

Za jednim stolom, ususret mojoj znatiželji, sjedili su Rigor i Algor, braća po krvi, ali i neprijatelji beskrvni. Nisu se trudili biti neprimijećeni, što je doista neprilično za goste Kolodvora. Stoga se odmah dalo naslutiti da na njih valja obratiti osobitu pozornost kako ne bi što krenulo protivno ranije napisanome scenariju. A scenarij je već bio zgotovljen, i ja sam to odlično znao, jednako kao što sam i u umu imao pohranjeno da je povlastica ne osjećati grižnju savjesti, ali da ta povlastica pripada samo odabranima. U ovom slučaju meni.

 Stoga sam naćulio uši kao lovački pas na zadatku, kao pitomi vuk koji osluškuje što će biti sa smrtnicima, njuškajući priljev njihova hladna znoja. I dok su do mene dopirali prestrašeni pogledi, ponovno su me stale sustizati mračne uspomene na prvi posjet Kolodvoru. Sjetio sam se zadnjih riječi koje sam čuo za ovim stolom:

– Gdje si sinoć bio?

– Sinoć? Bilo je to davno, ne sjećam se više.

– A večeras? Jesi li isplanirao što ćeš raditi večeras?

– Nikad ne planiram toliko unaprijed...

Bile su to, uvjeren sam, upravo posljednje riječi kojih sam se sjećao s Kolodvora. I bilo je to posve dovoljno da posvetim svu pozornost stolu za kojim su sjedili Algor i Rigor. Slušao sam ih nijemo, zaklonjen gustom mrežom koja je padala preko čitava mog tijela.

– Zao je ovo čas, moj Algore... Ima li gore sreće no putovati u današnje vrijeme? – uzdahnuo je Rigor i pogledom okrznuo nesretnog Konobara. Znao sam da ljudska duša ne može okom vidjeti Gospodara, pa se Rigoru činilo kako Konobar sve vrijeme ovoga svijeta mrmlja samome sebi u bradu.

Ukočeno je upro prstom u nevoljnika koji je i dalje uživao povjerenje Gazde. Meni je godilo da me nitko ne primjećuje u prostoru. Bio sam Nitko i želio ostati Nitko sve do konca beskraja. No Algor je nastavio razbuktavati razgovor pa sam pozorno slušao dalje.

– A pogledaj onoga tamo, mrmlja u bradu čitavo vrijeme, kao da je poludio i konačno pokušava samome sebi razjasniti gdje je tlo, a gdje nebo. Tko zna što jadnik u ovom času razmišlja? – tumačio je tako više sebi nego Rigoru i pronalazio odgovore jednako besmislene kao i pitanja koja je neprekidno postavljao.

Tada se iznenada nagnuo nad stolac i nečujno razrezao zrak oko sebe kao da tim pokretom želi razdvojiti prostor na dva jednaka dijela.

Okrenuo sam pogled k ovalnom šanku u času kad je Konobar mahnuo rukom Rigoru dajući mu do znanja da je čuo njegov poziv za novu rundu. Gospodar se drsko podbočio bradom na zapešće i lijevim okom promatrao sat s kazaljkama. Devet čaša stajalo je u devet krugova i Konobar se mašio za jednu, ali ga je Gospodar spriječio u naumu.

– Zovu te. Idi! – zapovjedio mu je hladno poput smrti.

Konobar je, spriječen bilo kakvim pothvatom koji bi ga učinio većim od pukog podanika, žalobno kimnuo.

– Stiže! – doviknuo je Rigoru i potom se možda pomalo okuražen svojim poklikom ponovno obratio Gospodaru: – Vjerojatno putnici misle da sam poludio od ovog posla.

No Gospodar je i dalje pogledavao u svoj sat, u nepomične kazaljke koje su treperile samo po sekundama, vraćajući se na isto mjesto gdje bi i započinjale svoj ples. Jedva mičući usnama, tiho je izustio: – Od mojih usta ne oduzmi riječ istine, jer se uzdam u sudove tvoje...

Konobar je, što sam i očekivao, ostao zbunjen: – Pa samo s tobom razgovaram. A tebe se nit vidi nit čuje.

– A ti bi da me i drugi vide?

Konobar se zapiljio u same oči Gospodara kao da mu želi, ono što nikada nikome nije pošlo za rukom, pročitati tajne koje nosi sa sobom.

– Lakše bi mi bilo pričati s tobom da te i drugi mogu vidjeti. Ne bi me proglašavali luđakom.

– Dobro znaš da se ja pokazujem samo kad za to dođe trenutak. Ali ništa se ti ne brini, ovi se žure, naglavce žure.. Stoga pričekajmo znak, pa možemo ići. Dotad, nek piju.

Konobar se stresao od vrućice koja se samo bolesti straha može pripisati. A nakon tih riječi, svega izgovorenog, uzeo je druge dvije čaše i natočio vino. Gospodar se još jednom okrenuo prema Algori i Rigoru, i prijekorno ih promatrao te im kimnuo kao da pozdravlja eksponate, a ne žive ljude.

Osjetio sam da je Gospodaru ovo još samo jedan u nizu rutinskih poslova, što sam radosno primio srcu.

Konobar je stavio čaše na tacu, ne sluteći značenje nečujnih misli. Ali tada sam već znao što se sprema... Mogao sam predvidjeti svaki sljedeći korak na Kolodvoru.

Za stol im je prišao i odnio čaše vina, ali takvog vina koje se ne radi od grožđa i vode, već od bilja-antioksidansa izmiješanog freonskim smjesama, u posebno pripremljenoj bačvi napravljenoj od čistog kalifornija. Izvrsna je to mješavina mediteranskih kuhinja i kultura, sastavljena od prozirnih pjenušavih gljivica kakve rastu samo u Burleighu i okolici tog raseljenog naselja. Ali Algore ni Rigor to nisu znali, pa čak ni Konobar, već samo šutljivi Gospodar koji je svoj osvetoljubivi plan odavna zacrtao u glavi.

– Ovo je na račun kuće – reče im Konobar. – Kao i za svakog brata koji krv prolije drugome.

– A vi ste? – iznenađeno ga upita Algor.

– Samo jedan od vas – uzvrati Konobar.

I u tom času, iz utrobe Kolodvora začuo se dugo očekivani glas koji me podsjeti na vlastitu nepostojanost:

– Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan. Odagnaj tjeskobe srca moga, iz bojazni mojih izbavi me! Vidi nevolju moju i muku i oprosti sve grijehe moje! Pogledaj dušmane moje: kako ih je mnogo i kakvom me mržnjom žestokom mrze. Čuvaj dušu moju, izbavi me: neću se postidjeti, jer se tebi utekoh.

Glas je naglo utihnuo, a Gospodar se nacerio. Baš onako kako to radi smrt nad bolesnim tjelesima.

Bio je to znak da je Gospodar još jednom odlično obavio svoj zadatak. Mogao sam otići.

– Ministre, jeste li zadovoljni? – čuo sam Gospodara kako mi govori.

 – Samo nastavi raditi svoj posao. Ali zdušno ga nastavi raditi, kako već i priliči to jednom Gospodaru – odgovorio sam mu, ne pokazujući svoje mrežasto lice.