Proklete plastične kartice. Proklete bile i tko ih je smislio. Prva misao ujutro, ni kava mi nema miris, ne prija. Moram se danas suočiti s grijesima počinjenima u Plodinama, Konzumima, DM-ovima i ostalim šarenim mjestima bez kojih više ne znamo ni disati i koja nam ne daju disati. Računi su stigli, opet veći no što sam mislila. Bila je i plaća, ali njoj se više ne radujem. To je uvijek tek premala hrpica novca da bi pokrila račune što navaljuju. Ma, nije to više ni hrpica novca, već tek hladan iznos na izvodu iz banke koji treba presipati iz šupljeg u prazno.
Nekad, prije ovog rata s karticama, radovali smo se početku mjeseca, plaća bi došla, dali bismo si malo oduška u kupnji, pred kraj bismo malo stisnuli novčanike i bili bismo zadovoljni. Samo da mi se nekako iščupati s minusa, sve ću ih prerezati… Nisam nekako ni sama sebi uvjerljivo zvučala, ali ipak, misao je bila utješna. Sad se treba vratiti u stvarnost. Napravila sam plan kako podmiriti gladne kartice.
Jedini mogući. Podići opet dopušteni minus sa svoje Masterice, uplatiti na American da mi ga ne blokiraju i onda mogu s njega opet dići gotovinu i kupovati što zatreba da preživim mjesec. Ovaj ću mjesec kupovati samo što mi je zaista najnužnije, sama sebi obećavam i vjerujem u to, ne kao prošli… S tom sam mišlju došla i do bankomata, čvrsto zavaljenog u zid našeg malog seoskog dućana. Guram mu karticu u željezna usta, a on je halapljivo usisa. Lice mu se osvijetli i naređuje: UNESITE PIN.
Zaklanjam dlanom dok tipkam samo svoja četiri broja. Smiješno, kao da mi se ima što ukrasti s računa, ionako sama sve odmah počistim. Ne čujem uobičajeno rondanje dok broji novac, tek isplazi papirić.
NEMATE DOVOLJNO SREDSTAVA NA RAČUNU.
Kako nemam? Pa imam dopušteni minus…
Mora da je neka greška, pokušat ću još jednom. Zapravo, znam da neće uspjeti, ali ne mogu vjerovati da mi ne da.
NEMATE DOVOLJNO SREDSTAVA NA RAČUNU.
Glupo gledam u papirić. Iza mene, kao na pristojnoj udaljenosti, čupavi mladić. Nervozno se premješta s noge na nogu. Neka čeka, što me briga. Pokušat ću dići manji iznos. Neće mi biti dovoljno da pokrijem American, ali daj što daš. Opet papirić. Zašto? Zašto nema tipke ZAŠTO da pritisnem, pa neka mi onda glupo željezno čudovište odgovori zašto mi ne da novac! Uzrujanost mi je kovitlala želucem i penjala se u grlo. Čupavac iza mene već me motrio značajnim pogledom i negdje si mislio: “Daj, miči se stara, vidiš da nemaš love…”
Brzim korakom stižem kući, moram zvati banku da vidim u čemu je stvar, gdje mi je broj, nema veze, ne mogu sad tražiti, nazvat ću 988, sve moram objasniti brzo i argumentirano, da me službenik banke ne otepe prije nego što objasnim…
Čim sam čula službeno: “Izvolite”, krenula sam nezaustavljivo s iznošenjem podataka, opisujući cijelu svoju financijsku povijest bolesti. Što sam pribranije mogla, sve sam objasnila i na kraju upitam strpljivog službenika s one strane žice, skrivajući nervozu u glasu, a puna pravednog gnjeva: “I zašto sad ja ne mogu dići novac na bankomatu?”
A strpljivi me službenik, na moje zaprepaštenje, upita: “Gospođo, trebate li vi možda broj neke banke?” Poražena. Cijelu sam svoju novčanu muku iznijela službeniku na 988. A on je slušao i negdje si mislio: “Neka samo priča, ionako ona plaća impulse.”
Pokušavam stvar popraviti humorom: “Pa, možda bolje da mi ipak date broj neke psihijatrije?”
On se nasmijao.
Ja nisam.
Bravo Biba,bilo je napeto do samog kraja! Hahahahaaaaaaaa,dobra prica,svaka cast! Pozdravljam vas sve u Ladimirevcima!