Kad je na remorkeru “Borac”, na privremenom radu u Varni, za vrijeme nedjeljnog ručka brodska ćakula dosegla vrhunac, privilegirani prvi konobar Čaće smogao je dovoljno drskosti za blasfemičnu konstataciju:
– Barba, vi ne znate uvatit’ žensku!
Na to se kapo makinje zvan Njoko, Barbina neučinkovita oporba, perfidno zacerekao, a čif palube Pero, koji ni u snu nije želio zaostati za vrhunskim autoritetom na svakome brodu (Master after God), bespomoćno je zakolutao očima, doživjevši to umalo kao osobnu uvredu. Telegrafist Stijepo, tipična kapetanska ulizica, šutke je povukao dim iz miomirisne lule, namjestivši neutralnu facu tipa “Ne bi se štel mešat’”, kako se to finije kaže.
Što se pak tiče noštroma Šime i desetak prostodušnih mornara u potpalublju, oni su svojeg omiljenog zapovjednika, zacijelo najmlađeg u trgovačkoj mornarici, nepodijeljeno prihvatili kao vrsnog morskoga vuka profesionalca. Sve ostalo, manje važno, blagonaklono su mu opraštali, jer je svojoj malomišćanskoj Penelopi kod kuće bio uzoran muž, a malodobnoj dječici brižan, darežljiv tatica.
S plovećim divom “Velim Jožem” o dugome čeličnom teglju kao s robijaškom kuglom na zahrđalom lancu oko nožnog gležnja – predano su zaranjali u sumanuto grotlo proključale vodurine, dok im se po muževnim prsima ne bi nahvatala morska salata. U silovitom “oku ciklona”, ne želeći ničim pokazati da su u smrtnoj pogibelji, Barba ih je tješio crnohumornim dosjetkama: “Uživajte u prirodnim ljepotama Crnoga mora!”
Netom bi u lučkom zapećku Varne ili Burgasa izvukli živu glavu, vječito namrgođeni mornari-teškaši, s uspravljenim “Jožinim” krakovima nebu pod oblake, prihvatili bi se marljivo, u znoju lica svoga, polaganja teških cementnih blokova u neprozirnu lučku kupku za temelje novog valnoloma. Rasterećena posada remorkera u međuvremenu je poput kliktavih lučkih galebova plandovala do iznemoglosti.
Ponekom sirovijem mornaru liberalni Barba bi pomogao da nabaci mondiš perje s Ponte Rossa i da se na korzu upuca prvoj fufici u prolazu. U tome je naročito uživao bubuljičavi mali od kužine, zvan Nogavica, koji bi joj se predstavio kao kapetan, što mu se ne može zamjeriti, kad već ona nije primjećivala nikakvu razliku.
No, Barba je zaključio da se treba kloniti paralelnog udvaranja. Kad bi krajičkom oka zapazio da je noštromo kojoj uvrnutoj curi utrapio Wringley’s chewing gum, dotad neviđenu američku žvaku, bespogovorno je od nje odustajao. Inače se moglo dogoditi da ovaj na sva zvona razglasi, kako je sve već bilo gotovo, ali ju je on plemenito prepustio šeprtljavom Barbi.
Po crnomorskim lukama se preprodajom nekoliko šteka tranzitnih cigareta Marlboro, najlon “šuškavaca” ili petparačkog sata Zenith, ukrašenog zvjezdicama, olako dolazilo do hrpe nekonvertibilne istočnoblokovske valute. S tim nezasluženim bogatstvom momci su provodili urnebesne noći u čvrstom djevojačkom klinču do mamurnog svitanja kad čarolija prestaje.
U rano popodne sastajali bi se sa svojim simpatijama u kojoj sladkarnici i srkali neprigotvljeni kafé s cijelim arsenalom posudica za miješanje Kneippova raženog nadomjestka s mlijekom za bijelu kavu. Kći nepopularnog potkazivačkog “uha”, Prolet-Poly Stojanova, za inat “naklonjena Zapadu”, informirala ih je iz prve ruke o zbivanjima na terenu, pjevušeći konspirativno: “Čika Toška komunista zabranio plesat’ tvista!”
A vječita studentica politehnike Nadja Mikova skrušeno se molila dragome Bogu te Nikiti Hruščovu i Johnnu F. Kennedyju, svemoćnim gospodarima svijeta i lučkog polusvijeta, da ne dozvole da njezin ljubljeni brodski mehaničar Špiro ishlapi iz Varne.
Neumorni momci s remorkera nisu ni u čemu imali mjere ni obzira, što je Barba osuđivao kao totalitarizam demokracije, u suštoj opreci s tradicionalnim pomorskim odgojem. Zbog upadljive rastrošnosti pratile su ih i podozrive lučke vlasti s obzirom da gotovinu u levima nisu podizali iz brodske blagajne (Cash to Master).
Slatkorječivi Barba je pojedine žbire uspio uvjeriti da njegova tankoćutna posada nema kriminalnih primisli kao što je nelegalni šverc valute, jer svoje “unutrašnje rezerve” do posljednje stotinke ostavlja u lučkim betulama.
U “Morskom casinu”, planskoj kombinaciji nacionalnog restorana i državnog varietea, neštedimice se nazdravljalo originalnim ruskim šampanjcem i prežderavalo krupnim ćevapom (komada: tri) s roštilja na drva. Brojne goste zabavljao je, “po direktivi”, nenadahnuti stand-up komičar, a uz rutinski usklađeni mali sastav – vokalna solistica Fanny Stojanova, groteskna imitacija Elle Fitzgerald. U stopu ju je slijedila dugonoga tanciorka Reni Punčeva, misica mladosti i ljepote u turističkom kompleksu “Zlatni pijesci”.
Kao izrazito vizualan tip, Barba ju je po kratkom rentgenskom postupku za tren oka skenirao do preplanule kože. U njezinim izazovnim kretnjama odjednom je otkrio erotsku kopiju svoje studentske ljubavi: ezoteričnu balerinu sa stotinu kapricioznih ruku (arabeska), radijalno pulsirajućih mikroskopskih grudi i amazonski moćnih bedara.
Kad su samodostatne zabavljačice bezvoljno sišle s bine, Barba ih je pozvao za svoj stol nudeći prešutno nešto ocvalijoj Fanny naočitu stasitost čifa Pere. Zatim se šaljivo okomio na nesuđenu Gissele svoje bolne mladosti:
– Prestani mi se sviđat’!
Uživali su u ritmu nekakve mahnite čage u kojoj se Reni smijala nogama. Dok su se neodređeno vraćali k stolu. tiho je prošaptala:
– Mercí!...
– Kad voliš, nikad ne reci: “hvala”!
– Slušaj, ti svinjo kapetanska – Fanny mu se unijela u prepredenu facu – ako naškodiš ovoj maloj, imat ćeš sa mnom frke preko glave!
Otkrivši u nedozreloj štićenici perspektivnu umjetničku žicu, nastojala ju je zaštiti od svakojakih stranputica baj-najta.
Ratobornu staru babu Pero je smjesta razoružao, položivši nježno mornarsku šapu na njezino kronično nateklo koljeno. Idućih nekoliko večeri miroljubivo su se družili za istim stolom u očekivanju najatraktivnije plesne točke.
Kad je napola razgolićena Reni u Gershwinovoj uspješnici “Embraceable you” strastveno odbacila crne barske rukavice i uskogrudni crveni prslučić, zainteresirana “publika” sa strane slala je mladolikom Barbi radoznale poglede, u očekivanju njegove upitne reakcije.
No, ona se uskoro pojavila za stolom potpuno preobražena, u dugoj bijeloj haljini, čedno zakopčana do grla. Kratko vrijeme zadržali su se na večeri uz svijeće i potom kriomice otisnuli u blagu noć, opčinjeni okruglim mjesecom, priprostom srećom ljudi. U nestvarnoj ponoćnoj utihi Barba joj je ispredao fantazmagoričnu priču kako u magličastom krajbrežju Crnoga mora, poput duha nad vodom, lebde nespokojne duše utopljenih mornara. Sasvim u skladu s nepobjedivom snagom ljubavi nad smrću, koju je i Reni, nadarena seljančica iz Asparuhova kao neostvarena Adamova Giselle, nosila nedirnutu u sebi, u košmaru velikog grada.
Možda bi uz nekog dobrohotnog mornara, koji bi je odveo sa sobom u nedostižnu tuđinu, mogla ostvariti poneku djevojačku maštariju. Ljubav dolazi poslije. Ni Barba nije bio posve siguran do koje se mjere smije upustiti u ovu prolaznu ljubav bez sutrašnjice, budu li se njihova dva transcendentalna svijeta, unatoč svemu, žudno stopila u onaj konkretni, puteni...
Nakon neumjesne upadice prvog konobara – na remorkeru više ništa nije bilo kao prije. Općenito u svemu složni časnici nevoljko su se izgubili iz salona, dospjevši u ured za izgubljene stvari. Čaće je napuštenome Barbi pokajnički pružio šalicu kave, koju je ovaj pomirljivo prihvatio.
– Misliš li stvarno ono što si rekao?
– To se odnosi samo na onu belecu iz “Morskog casina”.
– Otkud je ti poznaješ?
– Prije je plesala u “Crvenom maku”. Ja san je sredija prvu večer!