Luis Buñuel pripada onom najužem krugu umjetnika čije je djelo bilo od velikog značaja u mojim formativnim godinama. Prvi film ovog redatelja koji sam vidio kao gimnazijalac davne 1968. godine bio je "Ljepotica dana". Tu proljetnu noć na Cetinju, koja mi je osvijetlila intrigantnu ljepotu "Ljepotice dana" nikad neću zaboraviti. Snovita stvarnost filma obasjavala je poetiku bizarnog u kojoj se realnost i zbilja tako organski prožimaju, tvoreći koherentnu cjelinu u najfinijim pretapanjima dinamike radnje ekraniziranog sižea. Jer snovito i zbiljsko su dva lica iste stvarnosti. Ono što nazivamo "sada" postaje svevremeno. U njemu se sabire kontinuitet doživljenog. Na plakatu je pisalo "Prvi film u boji španjolskog redatelja". Rafinirani kolorit jest ono posebno što je unijelo prigušeni sjaj i otmjenost u mračnu atmosferu radnje i do paroksizma uzdiglo Buñuelov specifični osjećaj za eros, koji baca diskretnu sjenu tanatosa. Ikona tih zbivanja i subjekt u kome se manifestira dvojnost njezine prirode je Cathérine Deneuve.
Ni danas, nakon više puta gledanja Buñuelova filma ne mogu zamisliti adekvatnije lice od ove francuske zvijezde. Redateljev odabir da za glavni lik na filmu odabere u to vrijeme manje poznatu glumicu Cathérine Deneuve, upravo potvrđuje velikog majstora koji osjeća i zna kakvu kvalitetu njegovu ostvarenju može dati takav tip lijepe žene. Negdje sam u to vrijeme, možda u nekim novinama ili časopisu, pročitao Buñuelovu izjavu koja sublimira svu složenost profila ovog ženskog lika što se zrcali u magičnim ogledalima nadrealnog: "Lijepa je kao smrt, hladna kao vrlina i zavodljiva kao samoubojstvo." U gotovo svim Buñuelovim filmovima pojavljuje se eros u različitim kontekstima i oblicima izražavanja. Njegova zanimljiva privlačnost je u tome što nikad ne upada u zamku banalnog slikanja prohtjeva puti. Njegov je eros toliko zamršen da predstavlja pravi izazov za psihoanalitičarska ekspliciranja raznih problema datih u frojdovskom ključu. Međutim, takvi se pristupi, iako u pravilu zanimljivi, znaju odvojiti od suštine konteksta da bi se iscrpili u vlastitoj samodovoljnosti. Stoga je Buñuel imao pravo kad je izjavio da ga uopće ne zanimaju psihoanalitička tumačenja njegovih filmova.
Ali, može li se autor kao osoba odvojiti od svoga djela? U slučaju španjolskog redatelja ima dosta važnih elemenata njegove osobnosti koji bi se mogli dovesti u vezu s njegovim filmovima upravo što se tiče udjela erotizma. "Taj mračni predmet želje" osvjetljava redateljevo shvaćanje i osjećanje prirode ljepšeg spola. Ako korijene bunjuelovskog erosa treba tražiti u autorovom djetinjstvu i mladosti, onda se može naći znakovitih pojedinosti koje će se kasnije, u obliku profinjenog redateljskog postupka, projicirati u njegovim filmovima. "U djetinjstvu sam osjetio najjača ljubavna osjećanja prema djevojčicama i dječacima izvan svake seksualne privlačnosti. Bila je to platonska ljubav u čistom stanju."
Ono što je uz navedene riječi opčinjavalo španjolskog redatelja još od studentskih dana bila je neobična prožetost erosa i smrti u slučaju dvostrukog samoubojstva zaljubljenog mladog para iz Madrida, takozvanih "ljubavnika iz Amaniela". Posebnu vitalnost Buñuelovu erosu projiciranom na filmu stvarala je urođena autorova želja za seksualnošću koja ga je, kako sam priznaje, pratila sve do starosti. Takva opsesivna želja razvijala je očite sklonosti, posebno prema fetišizmu, naročito izraženom u filmovima "Viridiana" i "Dnevniku jedne sobarice".
U njima ženske cipele predstavljaju objekte nastrane erotske požude. Elementi mazohizma i perverzije koji izražavaju ljepotu bizarnog erosa posebno su bogatstvo "Ljepotice dana". Razvijajući nenametljivo i zavodljivo portret mlade buržujke koja u ranim poslijepodnevnim satima odlazi u javnu kuću i pruža seksualne usluge raznim tipovima klijenata, paralelno vodi skladan život sa suprugom liječnikom s kojim ne može ostvariti seksualni kontakt, omogućio je Buñuelu da zadovolji svoja maštanja, uzimajući kao uvjerljiv alibi lik glavne protagonistice. "Ovaj mi je film omogućio da opišem nekoliko slučajeva seksualne perverzije."
Uz eros i tanatos u Buñuelovoj poetici bizarnog javlja se i osjećaj za mistično koji stvara njegova kršćanska kultura razvijana još od školovanja kod isusovaca. Premda je često naglašavao onaj čuveni aforizam "Zahvaljujući Bogu postao sam ateist", u suštini je imao ambivalentan osjećaj prema religiji što se javlja u višestrukim značenjima ili provokativnim konotacijama. Perverzni seksualni fanatizmi ili stvarna iskustva "Ljepotice dana" ne događaju se samo u otmjenom bordelu. Belle de jour će biti glavni predmet rituala koji se odvija u jednoj privatnoj kapeli kada je naga, ogrnuta providnim crnim velom, bila položena u mrtvački sanduk. Buñuel se žalio što je cenzura za ovaj dio filma izbacila sliku Kristova raspeća, napravljenu po jednoj Grünewaldovoj kompoziciji. "Kristovo izmučeno tijelo uvijek me uzbuđivalo." Kao da ove redateljeve riječi izgovara istinski sljedbenik Ignacija Loyole, a ne po mnogima "blasfemični ateist".
Kao bizarni pandan "Ljepotici dana" nameće mi se Buñuelov film "Tristana". Usprkos različitosti radnje ovih ostvarenja, ono što ih na nekoj nadrealističnoj ravni objedinjuje i čini ih svojevrsnim uvjetno kazano diptihom jest upravo lik Cathérine Deneuve. Savršene ljepote i otmjene privlačnosti, bila je idealna za redatelja koji je stvaranje filmova vidio kao "svijet snova i nagona".
Hladna senzualnost Cathérine Deneuve posebno zrači ovom filmskom dramom. Erotizam prožima mračnu atmosferu od iznuđenog ljubavnog odnosa i istinske zaljubljenosti, do teške bolesti koja je za posljedicu imala amputiranje Tristanine noge. Buñuelova majstorija ogleda se u slikanju psihološkog nijansiranja lijepog i odbojnog, nastranog i naivnog, mržnje i osvete, što stvara bogatstvo drame morbidne atmosfere filma, naročito u drugom dijelu koji je Buñuel posebno volio. U najdelikatnijim detaljima izražava se fetišizam tragičnog erosa. Umjetnu drvenu nogu Tristana odlaže na krevet prije spavanja. Potom slijedi laki i tihi pad svučene najlonske čarape. Udio erotizma u Buñuelovim filmovima čini ih ne samo osebujnim već i aktualnim, što stara ostvarenja španjolskog genija permanentno pomlađuje.
