Čekaj! Vrati se! Skoro sam zaboravila na poklon od tetka Franje – vikala je mama naginjući se prema otvorenom prozoru mog automobila. Zaustavio sam auto već pomalo ljutit zbog stalnog odgađanja odlaska, ali vrijedilo je preuzeti poklon čovjeka koji je umro prije petnaestak godina. S tugom sam razmišljao o mom prognanom Vukovarcu koji je život skončao kao podstanar u jednom od šokačkih sela priželjkujući samo povratak u svoju staru obiteljsku kuću, pa makar ona bila opustošena i zarušena. On i žena Mara kao starije osobe protjerani su iz grada skupa s onom dugačkom kolonom nemoćnika, ali su imali barem mirovinu da prežive teške godine čežnje za izgubljenim gradom. Stari Vukovarac nastojao je oduvijek živjeti po svim onim starim varoškim pravilima kojih su se tako čvrsto držali u starim vukovarskim obiteljima. Sjećam se mojih davnih odlazaka na berbu grožđa u Franjin vinograd, gdje me se najviše dojmila njegova upornost u pridržavanju strogih pravila branja, muljanja i cijeđenja grožđa. Franjo je nadzirao svaki korak članova mobe u tom složenom poslu i zbog grubih pogrešaka znao bi na bilo koga podviknuti. Ono što je slijedilo nakon toga nije htio dijeliti sve dok se ne bi negdje na proljeće butelje našle na stolu. Tetak Franjo bio je prije svega podrumar i vinu je posvećivao sve svoje slobodno vrijeme i ljubav. Meni je više puta ukazao veliku počast puštajući me pogledati podrum, ali sam prije prolaska kroz posvećena vrata morao barem skinuti cipele i obuti klompe. U podrumu je vladao red kao u apoteci i svaka stvar tamo je imala svoje mjesto. Nije se on obazirao na paučinu po bocama, ali nije dopustio da u podrum uđe bilo kakva hrana ili, ne daj Bože, neki krupni otpad iz kuće. Teta Mara morala je svoje kućanske potrebe zadovoljavati u bivšim gospodarskim prostorima lijepe i čvrste starogradske kuće s amforom. Znam da je tetka Franju u progonstvu najviše mučilo to što mu se život posve promijenio i što nije nalazio ništa čime bi ispunio duge prognaničke dane. Znao je on da su mu kuću i podrum sigurno opljačkali i da više nikada neće biti onakva kakva je bila, ali se s time nekako mirio. O vinogradu nije htio govoriti ili bi rijetko kad što rekao. Bojao se da od vinograda neće ostati ništa osim šikare i korova, a ako se on ikada vrati u Vukovar, da ga neće biti u stanju obnoviti.
Bilo je tu još ponečeg. Volio je poklanjati butelje prijateljima. Popio sam ja mnogo tih butelja i uvijek s velikim poštovanjem jer takva se vina nije moglo naći u trgovinama, a Franjo je uživao čuti kako se čovjeku poklon sviđa. Ima takvih ljudi kojima je duševni lijek drugog razveseliti, a tetak Franjo veselio se kao dijete dok bi netko hvalio njegovo vino. Onda ja nisam štedio na pohvalama, ali su sve one bile dane od srca i nikad nisam lagao opisujući kakav užitak osjećam dok pijem njegovo vino. Nije mu bilo žao nikakva truda za vinograd i podrum iako je onih godina pred rat već teško disao i žalio se na srce, pa sam mu ja onda vraćao tako što sam mu sređivao liječničke preglede u Zagrebu.
Ja pripadam onom krugu ljudi što vežu hranidbene užitke uz prigode. Franjina vina pio sam samo za blagdane ili obiteljski važne datume kao što su rođendani, imendani ili godišnjice vjenčanja. Tako sam to naučio od djetinjstva da se za posebne dane čuvaju posebna jela ili pića. Nema nikakva smisla načeti kulen kad je čovjek gladan, nego se kulen uživa u za to određene dane, kao za žetvu ili u novije vrijeme za susrete s najboljim prijateljima. Tetak Franjo i njegovo vino bili su uvijek povezani uz važne datume mog obiteljskog života, a tako je to bilo i ostalo u vremenima kad više od njega nisu dolazile butelje. Barem bismo spomenuli kako su to bila krasna vremena kad je tetak Franjo slao svoje poklon-butelje.
Znali smo se čuti telefonski i tijekom njegova progonstva, a onda se javila nova bolest i ja sam, naravno, sredio primanje u vinkovačku bolnicu. Otkrili mu tumor jetara s veoma lošom prognozom od nekoliko mjeseci života. Razbolio se od tuge! Onda je jedno popodne nazvao s velikom molbom za koju ne zna može li je itko ispuniti. Uštedio je nešto novca i dao bi sve samo da mu dopuste umrijeti u Vukovaru. Nek' je grad okupiran i nek' mu je kuća razrušena! On samo želi umrijeti na svom, dišući svoj vukovarski zrak. Dao bi on sav novac četnicima kao mito samo da ga puste umrijeti u ruševinama vlastite kuće. Znao je da neće još dugo i to što bi mu možda prijevoz do Vukovara dodatno ubrzao smrt ne bi mu smetalo. Samo je želio umrijeti na svom. Možda se nešto i moglo učiniti, ali se svima to činilo silno složenim i nitko nije znao kako pokrenuti postupak, a nije se moglo očekivati da će tamo u Vukovaru itko od gospodara grada pokazati sućut i susretljivost prema starom gospodinu. Umro je koji tjedan nakon našeg razgovora, a ja sam bio na nekom dalekom putovanju i saznao za sprovod tek nakon povratka.
"Pazi kako ćeš to stavit' u auto da se ne razbije" – pokazivala mi je mama staru bocu debelih stijenki u kojoj se žutjelo neko piće. Vino sasvim sigurno ne bi tetak Franjo stavljao u takvu bocu, pa je onda bilo za očekivati da je to rakija. Naravno da je Franjo pekao i vrhunsku rakiju, ali ja sam nekako oduvijek bio sklon vinu i nisam imao iskustvo s njegovim rakijama. Međutim, tamo u progonstvu sumnjam da je imao prilike peći rakiju. Dakle, trebalo je pričekati dodatno objašnjenje.
"Bez brige! A sad mi lijepo objasni o čemu se radi" – zastao sam, unatoč tome što vremena baš i nisam imao napretek.
"To je Franjo zakop'o u vrtu prije trideset godina i rek'o Mari nek' potraži čim se vrati u Vukovar. Rek'o joj kako će to iskopat' i kom' će sve dat'. Ni na tebe nije zaboravijo. Mara iskopala čim je mogla i sad izvršava Franjinu zadnju volju" – zaplakala je mama, a i ja sam se rastužio. Međutim, odmah sam shvatio da se to Franji tamo na nebu ne bi svidjelo. On je oduvijek volio kad se ljudi vesele njegovim poklonima i ja sam mu u mislima zahvalio. Vratio sam se u auto i sa suzama u očima izvezao se na cestu. Bile su to suze zahvalnice starom prijatelju što me nije zaboravio.
Jedino me muči teška dvojba što učiniti s poklonom. Volio bih probati tu staru rakiju, a opet mi je žao samo tako otvoriti dragocjenu bocu. Ne kušaju se takve vrijednosti bez razloga i povoda. Možda se pokojni Franjo i ne bi uvrijedio kad bih ja odčepio bocu tek da probam kakva je rakija, ali ja to ne mogu učiniti. Previše poštujem pokojnika a da bih bez dobra razloga taknuo tu dragocjenost. Nikako ne uspijevam pronaći prigodu koja će biti dovoljno vrijedna. Ne vidim na pomolu nikakav obiteljski značajan događaj ili proslavu. Čuvao sam nekoliko boca iločkih vina za vrijedne prigode i skoro sam sve potrošio, kao onaj traminac iz '87. nakon oslobađanja Knina. Jedna boca graševine iz '85. ostala mi je neotvorena jer sam je čuvao za oslobođenje istočne Slavonije, a ona me reintegracija zbunila i nekako mi se nije činila prikladnom za proslavu. Kao neizlječiv optimist, ipak očekujem barem obiteljski važne događaje ili proslave, a užitak kušanja bit će to veći što rakija bude starija. Uza sve ostalo, na toj će proslavi biti sigurno barem duhom nazočan i pokojni tetak Franjo, a ja ga ne želim prizivati uludo.