Dok se uspinjao stubištem Ministarstva unutarnjih poslova, osjećao je kako gubi dah. Svakim korakom njegovo je disanje bivalo sve ubrzanijim. Za nekoliko minuta naći će se oči u oči s ministrom policije.
Upoznao ga je prije trideset godina u Studentskom domu na Savi. Bilo je to desetak minuta nakon što je u SKUC-u završila projekcija ruskog filma "Cigani lete u nebo".
Otpočeli su razgovor o filmu koji je netom završio. Kada su nakon nekoliko minuta jedan drugome pružili ruke pri upoznavanju, sugovornik je umjesto svoga pravog imena izgovorio: "Dugi." I doista, pristajao mu je nadimak "Dugi".
Dva dana potom, ponovno su se susreli pred SKUC-om i otišli na piće. Tada je doznao da "Dugi" studira pravo, da stanuje u drugom paviljonu i da obožava nogomet. On se "Dugome" pohvalio da povremeno objavljuje kratke priče u Studentskom listu i da studira književnost.
Bilo bi pretjerano reći da su postali prijatelji. Povremeno su znali otići na Dinamov stadion na utakmicu ili u kino.
"Dugi" ga nikada nije oslovljavao imenom, nego je za njega smislio nadimak "Pisac".
Nakon završenog studija, "Pisac" se vratio u svoj mali provincijski grad i otpočeo predavati književnost tamošnjim srednjoškolcima.
Nekoliko godina potom jedan zagrebački nakladnik objavio mu je knjigu priča. Bio je presretan zbog toga. Dobio je pregršt pohvalnih kritika koje su godile njegovoj taštini.
Te godine pao je Berlinski zid, a naš "Pisac" oženio se profesoricom povijesti umjetnosti. Iduće godine dobili su kćer. Činilo se da je pred njima idiličan život.
Nedugo nakon proslave prvoga rođendana njihove kćeri, u Hrvatskoj je otpočeo rat. Nekoliko granata palo je i na njihov grad. Njegova žena bila je izvan sebe od straha. Ne pruživši mu priliku ni da je pokuša odgovoriti, otišla je s njihovom kćerkom u Austriju.
Četiri mjeseca potom zaljubila se u ravnatelja muzeja u kojem je honorarno radila.
"Pisac" je dobio kratko hladno pismo kojim zahtijeva hitan razvod. Dok ga je čitao, osjetio je resku bol u želucu, koje se više nikada nije oslobodio.
Otpočeo je živjeti životom poraženog osamljenika. Za utjehu, patnja se pokazala literarno poticajnom pa je u nepune dvije godine ispisao dvadesetak priča, koje su se potom našle u njegovoj drugoj knjizi.
Imala je skroman odjek u javnosti, što je on pripisivao teškim poluratnim vremenima nesklonim umjetnosti.
On koji je prije rata pisao relativno hrabre priče u kojima je ironizirao socijalizam, sada je na svoj užas svjedočio kako njegove kolege pisci koji su u socijalizmu bili miljenici režima glume disidente.
Djela novopečenih "disidenata" počela su se prevoditi na druge jezike. Kritizirali su svoju mladu zemlju i aktualnu vlast te postupno stjecali priznanja u drugim sredinama.
U našoj zemlji znalo se da nitko od tih "disidenata" ni na jedan dan nije ostao bez putovnice, nitko ni jedan dan nije odležao u zatvoru, ali na Zapadu su imali simpatije ravne Solženjicinu i književnicima koji su donedavno robijali u Sibiru zbog svoga slobodoumlja.
Priče našega "Pisca" nitko nije preveo ni na jedan jezik, a nije se našao ni na top-listama hrvatskih uspješnica.
Na izmaku devedesetih objavio je treću zbirku priča, a šest godina potom i četvrtu. Pritom njegov noviji književni rad gotovo nitko nije ni zamijetio.
U to vrijeme uz "disidente" su u prvi plan došli "pisci-publicisti" koji su jedni o drugima ispisivali neumjerene panegirike, dok su sve druge kolege negirali ili prešućivali. U estetskom smislu nalikovali su autorima "proze u trapericama" koji su bili u modi tridesetak godina ranije.
"Pisci-publicisti" ubrzo su postali urednici u novinama i u izdavačkim kućama, gromoglasni opinion makeri kojih su se bojali čak i političari.
Osnovali su i nekoliko novih izdašnih književnih nagrada, ušli u žirije i uzajamno si dodjeljivali te iste nagrade.
Čitajući njihove književne kritike, naš "Pisac" pitao se kako je moguće da ista osoba u istoj nogometnoj utakmici bude i sudac i natjecatelj.
Djelo našeg "Pisca" u toj novostvorenoj književnoj klimi bilo je obavijeno šutnjom, tako da o njegovoj zadnjoj knjizi nije izišao ni jedan napis u medijima koje su kontrolirale novopečene književne zvijezde.
Biti samo pisac značilo je biti prešućen i zaboravljen ili u najboljem slučaju popljuvan od "medijskih pisaca".
Nenadano, jednoga dana, na televizijskim vijestima priopćili su da je njegov prijatelj iz studentskih dana, njegov dragi "Dugi", imenovan ministrom policije.
Obradovao se on zbog "Dugoga", ali i zbog pomisli da bi iz te činjenice moglo proizići nešto dobro i za njega.
Nekoliko godina ranije turski pisac Orhan Pamuk je poput istinskog disidenta optužio svoju zemlju zbog genocida koji se dogodio devedeset godina ranije. Državni tužitelj Turske podigao je optužnicu protiv njega, intelektualna svjetska elita se zgrozila, a Pamuk je preko noći postao književna zvijezda čije su se knjige počele čitati i u onim zemljama u kojima čitatelji nisu ni znali da on postoji.
Pamuk je nehotice "Piscu" dao sjajnu ideju. Shvatio je naš junak da je jedini način da Hrvatska i svijet doznaju za njega i njegove četiri zbirke priča da on postane pravi disident.
Kako u Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina nijedan pisac nije bio uhićen, pomislio je da bi mu u tome mogao pomoći "Dugi".
Napisao je žestok pamflet protiv hrvatske vlade. Smjerao ga je poslati svim internetskim portalima i dnevnim novinama, a istoga dana izveo bi i protestnu akciju vezanja lancima na ulaznim vratima Ministarstva kulture.
Ali prije realizacije svojih antirežimskih zamisli, želio je dobiti čvrsto obećanje od "Dugoga" da će biti uhićen.
Drhtavim glasom nazvao je kabinet ministra policije. Predstavio se ljubaznoj tajnici i zamolio je da ga ministar što prije primi.
Već idućeg dana nazvala ga je ministrova tajnica, prenijela mu pozdrave svoga šefa i zakazala mu prijem za četvrtak u devet sati.
Uspinjući se stubištem Ministarstva unutarnjih poslova, primijetio je kako mu klecaju koljena. Vrtjelo mu se u glavi.
– Izvolite, sjednite! Želite li nešto popiti? – ljubazno ga je upitala tajnica.
– Ne, hvala – odgovorio je, iako mu se grlo sušilo.
Tajnica je okrenula telefon i na njegovo iznenađenje izgovorila:
– Gospodine ministre, stigao je vaš prijatelj.
Tek što je spustila slušalicu, uz osmijeh mu je rekla:
– Možete ući.
Ustao je sa stolice i znojnom rukom pritisnuo kvaku na masivnim vratima. Zakoračio je u kabinet u kojem se bez sumnje odlučivalo o najdelikatnijim stvarima vezanim za nacionalnu sigurnost.
– "Pisac", kako si? – uz osmijeh ga je zapitao ministar, pružajući mu ruku.
– Dobro sam, "Dugi", dobro – suha glasa odgovori.
Snažno su stisnuli ruke jedan drugome.
– Odlično izgledaš, nisi se ništa promijenio – primijeti ministar.
– I ti si isti kao nekada – uzvrati komplimentom "Pisac".
– Slušaj, volio bih da se idući tjedan nađemo na piću, izvan ovog kabineta, pa da u miru popričamo o prošlim vremenima. Upravo su me pozvali na izvanrednu sjednicu Vlade, za pet minuta moram krenuti. Imam tek toliko vremena doznati koji te problem muči. Ovdje, naime, nitko ne dolazi bez problema.
"Pisac" se nakašljao. Nije znao odakle krenuti sa svojom pričom: od tužnog statusa koji je zauzimao u nacionalnoj književnosti ili od teorije o lažnim disidentima i Orhanu Pamuku.
"Dugi" je nervozno prikupljao papire s neurednog stola i stavljao ih u veliku torbu. Usput je ispio čašu vode u kojoj je netom prije ubacio šumeću tabletu.
– Vidiš, ja... ja sam...
"Pisac" je zamucao, tražeći pravu riječ te nehotice počeo osvještavati koliko je njegova ideja o vlastitoj afirmaciji smjela i drska.
Napokon proguta slinu, obriše znoj s čela, duboko uzdahne i reče:
– Ma, nemam nikakvih problema. Došao sam ti čestitati na imenovanju za ministra i da se napričamo o studentskim danima.
– Hvala Bogu, napokon jedan čovjek bez problema koji ništa ne traži za sebe – uzvrati ministar s olakšanjem.