Dbri profesúr Milo Marić, «kapetan gropa i konopa», kako smo ga od milja zvali, zacijelo se ne bi složio s time da ovo bude tek zakasnjeli spomen na njega i na davno prohujalo vrijeme našeg pomoračkog sazrijevanja. To mi nije ni na kraj pameti kao jednom od njegovih odanih učenikâ, maturanata Anno Domini 1954. u stoljetnoj dubrovačkoj nautici na Pilama. Vedra filozofija malog čovjeka, ali gospâra, ostavila je neizbrisiv trag na nizu pokoljenja poratnih dubrovačkih nautičara.
Nosio je bez pogovora breme odgovornosti za primjeren odgoj velikog broja budućih kapetana. Imao je ono očaravajuće svojstvo da na nas prenese što više tradicionalne pomorske vještine; da nam usadi istinsku ljubav prema moru i brodovima. Kako bi rekli naši stari: "Navegat' po dubrovačku!"
Bilo je teško povući jasnu crtu između stvarnih prilika na moru i njegove osebujne mornarske mašte. Napustivši nestrpljivo tijesne školske klupe, u nepredvidivo dugoj plovidbi preko "sedam mora", bili smo više puta u prilici da se i sami uvjerimo u vjerodostojnost svake njegove zanosne sanjarije.
Bilo se dostatno samo jednom provući brodom kroz zakučasti Bosporski tjesnac da se s lakoćom uživimo u njegovo najdojmljivije kazivanje. Manevrirajući "Vilom Velebita" po tom začaranom otomanskom ćorsokaku, zbog trenutačne nepažnje zabio se vitkim pramcem svog bajnog jedrenjaka (zvali su ga "barco bestia") u najbližu sultanovu rezidenciju na obali.
Smjesta je naredio da se brodskim strojevima zavozi "svom snagom krmom!", ali tada je zapao u još veće komplikacije. Iz dobro čuvanog harema izvukao je na dugom pramčanom kosniku podatnu mladu bulu u svilenim dimijama, onako bunovnu od tisuću i jedne bludne noći na raskošnom otomanu. Zbog toga je, inače, ni kriv ni dužan, na sebe navukao bijes do zuba naoružanih askerâ i dežmekastih eunuha-papučara.
Na jednom od onih prvih zadimljenih vapora pučkog naziva "Mali narod" prevozili su živu stoku s jedne na drugu stranu Jadrana. U tijeku kratke ali olujne traversade jedna razularena mazga u potpalublju neočekivano se snažno ritnula stražnjom nogom prema šeprtljavom noštromu, probivši oštrim kopitom ruzinavu brodsku oplatu.
Kroz oveći otvor more je u slapovima počelo nadirati u mračnu unutrašnjost broda iz koje se odjednom začulo nepodnošljivo revanje. Kako bi nekako izbjegao ono najgore, kapetan Milo je naredio svojim snalažljivim momcima da siloviti prodor vode na brzinu zaustave na najučinkovitiji način: nastalo oštećenje na trošnom lamarinu brže-bolje su zacementirali uzdignutom nogom sirote mazge u rupi na oplati.
Nezaboravna je i njegova priča o podivljaloj dizel-lokomotivi, nedovoljno stručno pričvršćenoj u utrobi suvremenog heavy-lift transportera, specijalnog broda za prijevoz teških koleta i šupljih opeka. Zbog naglog valjanja i posrtanja broda na svim valnim dužinama u zapjenjenim raljama Biskaja, lokomotiva se odjednom sama od sebe pokrenula iz mrtve točke u živu točku.
Urnebesno je projurila kroz poluprazna skladišta u zamršeni kompleks strojarnice te kao od šale dospjela u punomasnu brodsku kuhinju. Naposljetku se jedva nekako zaustavila među debelim konopcima na krmenom kasaru noseći na sebi na smrt prestravljenog kuhara.
Sjajan duh vedrine kapetana Mila Marića bio je dragocjeni spiritus movens i mojim ranim spisateljskim nastojanjima. Tako je nastala i moja najljepša priča s mora (a ne o moru) "Posljednji Odisej", koju stalno dopunjujem i prepravljam. Koje desetljeće poslije, kad smo ga kao neupitni zapovjednici suvremenih trgovačkih brodova ili ugledni pomorski stručnjaci u udobnim foteljama na suhom, ukratko kao notorni "hoboti i lupari", povremeno susretali, bio je prema nama znatno dostupniji i blaži.
Posljednji put vidio sam kapetana Mila živa i zdrava u svibnju davne 1974. godine, ali tada u ekskluzivnom restoranu "Nautika" na Pilama. Okupili smo se u prorijeđenom sastavu na sjetnoj proslavi jubilarne dvadesete obljetnice mature onog neponovljivog naraštaja iz 1954. godine. Dobro raspoloženi kapetan Milo mi je odjednom iskazao osobitu naklonost s obzirom na sve one pretjerane priče koje sam o njemu dotad napisao. Uhvatio me ravnopravno pod ruku i rado mi se povjerio:
– Često me pitaju: kapetan' Milo, je li istina da ste se onomad naprđeli na kita?! I znaš što sam im odgovorio?! Ne samo to nego bismo koji put s broda spustili čamac za spašavanje i kakvom mladom kitu nabacili omču oko repa pa bi nas on poslušno povukao za sobom. Bilo ga je dovoljno tankim prutićem, malo s lijeve, malo s desne strane, usmjeravati da nas vuče ravno naprijed u istome pravcu!.. .
Ono što možda izmiče specijalističkom osposobljavanju današnjih pomorskih stručnjaka jest upravo taj prostodušni šarm kojim nas je kapetan Milo u svakom pogledu pripremao za jedno od najtežih zanimanja. U otuđenosti neljudske automatizacije i priljepčive informatizacije na Panamax kontejnerima ili na superkomfornim višekatnim kruzerima kao da gasne ona iskonska radoznalost koja je ogorčenog i neobrijanog Odiseja navodila na to da zaviri iza svakog vala.
U međuvremenu su se razne pogibelji mora (Perils of the sea) donekle izmijenile, ali se nisu umanjile. Na opuštene brodske posade i nadalje vreba poneki nesmiljeni tajfun, ciklon ili prijetvoran propuh, sustižući ih razornim tsunamijem nasred mitskog Međuzemlja i Atlantisa. Možda je s dobrim kapetanom Milom zauvijek otplovio i naš posljednji Odisej, utemeljitelj dragocjenog privida o iznimnoj veličini svakog kapetana
Da bih to nekako sveo na razumnu mjeru, podsjetit ću barem na svoju generaciju, koja se u startu sastojala od četrdesetak sasvim običnih, duševno i tjelesno zdravih, euforičnih maturanata i ponekog ponavljača bez kajanja. Međutim, u surovoj pomoračkoj zbilji, zbog raznih kobnih okolnosti, njih petorica su podlegla pogubnoj višoj sili (Act of God) ili, prema crnoj statistici dobroćudnih "ljubiteljâ pomorskih udesa" – rutinskih 10 posto potrošnog (ljudskog) materijala!
Prvi je poginuo golobradi časnik palube na tankeru "Petar Zoranić" u užasnom sudaru s grčkim brodom "World Harmony" u Bosporskom tjesnacu; drugi se utopio u ledenoj kupki La Manchea nakon sudara posustalog "Šapca" s engleskim teretnjakom "Dorrington Court"; treći je skončao u kroničnom delirium tremensu (što je također onaj mračniji dio poziva); četvrti je kao zapovjednik na brodu "Yaga", pod liberijskom zastavom, potonuo u nevremenu u Biskaju; peti je s krme trampera "Promina", broda-lutalice od nemila do nedraga, poražen profesionalnom boljeticom željeza (tzv. mal' di ferro) samoubilački zakoračio u vječnost negdje u pustinjskoj modrini Pacifika...
Nakon kišnog otočnog pogreba ovom posljednjem, nas nekolicina sredovječnih kolega našli smo se nakratko na skromnim karminama u prvom kafiću prebirući sjetno po zajedničkim mladenačkim uspomenama. Netko je imao požutjelu fotografiju s naše maturalne zabave u Gradskoj kavani u Dubrovniku, što me odjednom ostavilo bez daha. Na slici su se svi oni koji su u međuvremenu preminuli – istim redoslijedom našli jedan pokraj drugoga. Zagledao sam se pažljivije u fotografiju da vidim tko je sljedeći...
To je ona potresna Vojnovićeva "tragika miljea" kojoj podliježe gotovo svaka generacija profesionalnih moreplovaca. Zbog toga u zavjetnoj crnini ožalošćenih obitelji u primorju vrijedi prastaro vjerovanje prema kojemu mornar nije smrtno stradao, nego je netragom nestao kako bi se jednoga dana u snovima vratio i na svoj neodoljiv način našalio: "Mnogo sam puta umro, ali nikad ovako!"
D
www.vecernji.hr/kratkaprica