Marko se još kao sasvim malo dijete pitao kako to da se slavi Dan žena i Majčin dan, a nitko uopće ne spominje Tatin dan. To mu je nekako izgledalo jako čudno i nepravedno. Naravno da je bilo super pisati pjesmicu ili nacrtati neki crtež mami i bakama u ožujku za Osmi mart. U to vrijeme njegova ranog djetinjstva nitko u Zagrebu nije ni čuo za Valentinovo, a Dan žena uključivao je poklone i mami i bakama, ali i učiteljicama i djevojčicama iz razreda. Čak je i Markova mlađa sestra znala dobiti neki darak od njega. Održavale su se i priredbe za Osmi mart u školama i vrtićima. Marko se sjećao jednog od tih Dana žena, dok je još bio u drugom razredu osnovne škole.
Tada se preselio s roditeljima u novi dio grada u drugoj polovici školske godine, i bio je novi u razredu. Bilo je to još vrijeme kada su sva djeca nosila istovjetne plave kute u školi kako im se odjeća ne bi razlikovala prema imovnom statusu. Učiteljica je za Dan žena izvela sve djevojčice izvan učionice, a zatim su dečki iz razreda stavljali svoje poklone na stolove svojih najvećih simpatija. Nije to baš odmah slutilo na sretni završetak, jer se većina darova gomilala na stolovima samo nekoliko najzgodnijih djevojčica. Marko je odlučio svoj poklon dati Sandri; ona možda na prvi pogled nije bila toliko lijepa kao one koje su dobile većinu darova, i nije bilo nijednog drugog poklona na njezinu stolu, no bila je draga i dobra prema njemu, pomažući mu da se snađe kada je tek došao u novi razred, što Marko nije nikada zaboravio. Učiteljica je mudro uvidjela potencijalni izvor ljubomore među učenicama i na brzinu malo preraspodijelila poklone na više stolova (uz pregovore i dogovore s dečkima), nakon čega je pozvala sve djevojčice natrag u razred. Dečki su sjedili na svojim mjestima i ispod oka gledali reakcije svojih tajnih odabranica. Marku je bilo drago kada je vidio da je Sandra sretna i vesela s jedinim poklonom koji je dobila. Nije joj nikada otkrio da je to bio njegov poklon; bilo mu je malo neugodno to priznati, nisu nikada o tome ni pričali, a taj znak pažnje ipak nije imao funkciju “ljubavnih” poklona kakvi su se kasnije davali za Valentinovo.
No, Marku nije bilo jasno zašto nitko ne slavi i Tatin dan; nikako nije shvaćao tu nepravdu prema tati i djedovima. Uostalom, znao je da će i on jednog dana postati otac i da bi bilo baš lijepo kada bi se obilježavao i Tatin dan. Godine su prolazile, puno se toga promijenilo: promijenio se društveni sustav, promijenila se država, u modu je došao Dan zaljubljenih ili Valentinovo u veljači, uglavnom se nije više slavio Osmi mart u ožujku, a obilježavao se Majčin dan u svibnju. Jedino što je ostalo isto – i dalje praktički nitko nije spominjao Tatin dan u Hrvatskoj.
Dosta godina kasnije, već kao otac dviju malih djevojčica, Marko je otputovao s obitelji u Ameriku, na usavršavanje. U Americi je bilo puno detalja koji su stvarno bili izvrsni. Na primjer, svake je godine treća nedjelja u lipnju bila rezervirana za tate. Tada se, te treće lipanjske nedjelje, već gotovo 100 godina u Americi slavio Tatin dan. Na televiziji, u dućanima, novinama, na internetu – posvuda su tjednima prije te nedjelje bile najave Tatina dana. Marko je bio oduševljen; činilo mu se da će u toj najrazvijenijoj državi svijeta konačno naći zadovoljštinu svojih dječjih razmišljanja o nejasnom i nepravednom zanemarivanju Tatina dana.
Marko je, naravno, nastojao pobuditi interes za skori dolazak Tatina dana kod svojih dviju kćerkica. Pokušao je sasvim nakratko time oduševiti i suprugu, no nije stekao dojam da je tu naišao na plodno tlo. Ipak, bio je uporan i učinilo mu se da je barem kćerkicama postalo jasno da se uskoro bliži važan praznik. Nekoliko dana pred Tatin dan otišao je s djecom u veliku knjižaru, lijepo uređenu raskošnu trokatnicu Barnes and Noble. Tamo ih je već na ulazu pozdravljao veliki plakat “Father’s day” s nizom knjiga o tome kako je jako važna uloga tate u obitelji, od ozbiljnih psiholoških analiza o iznimnom značenju tate u razvoju djeteta, sve do knjižica za djecu o tome kako ih tata uspavljuje, vodi u školu, igra se s djecom, uči ih voziti bicikl, igrati nogomet i slično. Cijela unutrašnjost te poznate američke knjižare bila je također uređena za Tatin dan. Bilo je očito da djeca moraju odabrati neku knjigu, slikovnicu ili bojanku posvećenu tati. Marko je smireno i s blagom znatiželjom iščekivao što će odabrati njegove dvije najveće miljenice; sigurno neko literarno djelo s tatom i kćerkama. Možda onu knjižicu gdje tata priča priče za laku noć (to ih mora podsjetiti na njihove obiteljske običaje) ili ovu gdje tata uči pjevati djecu i svira im klavir...? Možda i onu gdje tata pleše s kćerkama? Dobra se čini i ova knjiga “Moj dragi tata i ja”...
Nakon sat vremena, starija Dora izašla je iz knjižare s novom knjigom o Disneyevim princezama (Snjeguljica, Pepeljuga i Trnoružica), a mlađa Tea sa slikovnicom o najnovijim doživljajima konjića iz crtića My little ponny... Toliko o Tatinom danu i o utjecaju organizirane i usmjerene ponude knjižare zajedno s odgojnim metodama. Nekoliko dana kasnije, u nedjelju, Marko je bezuspješno očekivao čestitku i možda ipak neko moguće iznenađenje za Tatin dan. Kada je shvatio da nema ništa od toga, nazvao je svoga oca u Zagrebu i čestitao mu Tatin dan. Neka se barem on razveseli! Nakon što su čule njihov razgovor, Marku su ipak kćerkice pomalo posramljeno na brzinu nacrtale crtež – čestitku... “Teško je odgajati djecu”, pomislio je Marko umoran, ali na kraju sretan.
Poslije nekoliko tjedana u goste im je došlo posve internacionalno društvo, dragi prijatelji sa svih strana svijeta. Posjetili su ih Markova prijateljica podrijetlom iz Salvadora s mužem Meksikancem, simpatični kolege koji su uskoro očekivali prvo dijete. Uz njih su tu bili i prvi susjedi Korejci, mirni, tihi i fini ljudi s djecom slične dobi poput njihovih kćeri, prijateljica Rumunjka, zanimljiva i dinamična osoba prepuna duha i energije, te stari dobri Jaroslaw, Poljak koji se prije više od trideset godina doselio u Ameriku, no koji je i dalje izvrsno osjećao i poznavao europski duh i mentalitet. Među ostalim, razvila se zanimljiva rasprava i o Tatinom danu. Da, taj dan slave i u Meksiku, i u Salvadoru, i u Koreji, i u Poljskoj, i u Rumunjskoj, i to je svima njima važan obiteljski događaj... Kažu da se Tatin dan slavi treće nedjelje u lipnju u više od 50 država diljem svijeta, a u nekim drugim zemljama i na neke druge datume. To strašnije što ga gotovo nitko ne obilježava u Hrvatskoj! Marko se ohrabrio i ispričao svoju tužnu priču o nedavnom (ne)obilježavanju Tatina dana u njegovoj obitelji, unatoč svim diplomatskim odgojno-obrazovnim sugestijama. Internacionalni gosti jedva su suzdržavali smijeh slušajući Markovu kuknjavu. Lako se njima šaliti kada kod njih postoji uvažavani Tatin dan već desetljećima...
Dok je njegov stari prijatelj Jaroslaw slušao Markovu priču i gledao kako Markova supruga iznosi četvrti slijed jela što je pripremala cijelo jutro, iznenada je rekao:
– Marko, reći ću ti što mislim zašto kod vas u pravilu ne slave Tatin dan... Zato što je kod vas gotovo svaki dan poput Tatina dana, ne treba tu neko posebno slavlje.
“Pih, pa zar da me i Jaroslaw iznevjeri?!” Marko je bio razočaran i posve zatečen takvim neočekivanim izostankom podrške svog prirodnog saveznika.
Pa baš da je stari dobri Jaroslaw možda i bio mrvicu u pravu, zar ne bi bilo lijepo makar malo obilježiti jednom godišnje i Tatin dan?