Ako me se Grlić i Tomić sjete za film - bit će mi drago!

Koliko je Splićanka Lovorka imala nezahvalan zadatak zauzdati staroga Jozu Poskoka i njegove sinove u Tomićevu romanu “Čudo u Poskokovoj dragi”, toliko je mlada glumica Ana Maras u predstavi zagrebačkog Kerempuha imala težak zadatak nametnuti se daleko poznatijim muškim kolegama kojima je okružena. No, svoj je posao Splićanka na radu u Zagrebu obavila besprijekorno, postavši glavnom zvijezdom predstave čije su sve predstave rasprodane već za cijeli listopad.

Glas i karakter

Kao u slučaju Lovorke, u slučaju uspjeha Ane Maras riječ je o pravoj dozi karaktera i garda, premda iza toga stoji ili je stajala, kako sama kaže, i velika doza nesigurnosti.

- Da se ne lažemo, bilo je teško zauzdati svih dvanaest dečki, ali malo sam se poslužila glasom, malo karakterom, malo sigurnošću dok im naređujem “sjedi”, “dolje”, iako sam cijelo vrijeme bila nesigurna - kaže glumica.

- Jako sam sumnjala u sebe, zapravo nije da ne vjerujem u sebe, nego sam jedna od onih glumica koje bi uvijek još nešto radile na ulozi.

Njezin nastup utoliko je impresivniji što se danima prije predstave mučila s temperaturom i bronhitisom koji će zbog trošenja glasa vući vjerojatno dulje nego što bi trebalo.

- Cijelu se predstavu moram derati, a to je jako naporno u scenama u kojima nosim korzet jer ne mogu udahnuti. Doduše, mi Splićani ionako govorimo iz grla umjesto iz trbuha, kreštimo k'o galebovi, ali ovo je dosta naporno.

Rođena Splićanka bila je i stručna savjetnica za pitanje dalmatinskog i vlaškog govora u predstavi.

- Kod nekih se vidi da su se jako trudili i da su svladali govor, međutim, nisu svi matematički programirani; neki mogu puno, neki do jedne mjere. Znam da su se svi trudili, ali sam svjesna i toga da imamo još mnogo stvari za ispraviti. Najponosnija sam na Željka Königsknechta koji igra dvije različite uloge, jednu na vlaškom, drugu na splitskom. On je Slavonac, živi u Zagrebu tako dugo, ali govori stvarno za skinuti kapu.

Splitska iskrenost

Iako je već osam godina u Zagrebu, od toga dvije godine zaposlena u “Kerempuhu” gdje je nastupala u gledanim predstavama poput “Metastaza”, “Ljubav, struja, voda i telefon” i drugih, mnogi su je tek sada zapazili.

- Sve je u redu, smije se... U Zagrebu sam otkako sam upisala Akademiju. Radim u kazalištu i nisam baš na meti medija.

Dok su mnogi pomislili da je došla iz Splita odraditi ovu ulogu, glumica se zapravo nada da će se dogoditi obrnuto, odnosno da će i Split vidjeti ulogu koja će po svemu sudeći biti prekretnica u njezinoj karijeri.

- Bilo bi mi jako drago. Puno mi je srce kad tamo gostujem s predstavama, velika je čast kad te tvoj grad počasti pljeskom koji ne prestaje. Postoje planovi da bismo napravili turneju po Dalmaciji i Zagori. Dogodi li se, to će mi biti puno teže nego na zagrebačkoj premijeri jer su ljudi dolje prilično iskreni, posebno Splićani. Ako im se nešto ne sviđa, dignu se usred predstave i izađu.

 Nada li se potiho, možda i glasnije, ulozi Lovorke u filmskoj adaptaciji “Čuda” koju Tomić priprema s Rajkom Grlićem?

 - Nikada nisam upoznala Rajka Grlića, ne znam je li me ikada gledao. Ali ako me se sjete - sjete se! Voljela bih da se sjete! Ha, ha... Željela bih puno snimati. Nije da sam zasićena teatrom, ali non-stop radim u teatru i jako mi odgovara snimati filmove. Zato se jako radujem snimanju prvoga dugometražnog filma Ivana Livakovića s kojim sam radila sve kratke filmove. Nadam se da će moje vrijeme doći i da će moj rad biti prepoznat.