Nije dugo trebalo da povratnički album Davida Bowieja \"The Next Day\" završi na prvom mjestu britanske top-ljestvice. Zapravo, riječ je o mini senzaciji: britanski veteran diže medijsku prašinu kakva se ne pamti još od zlatnih dana glam-rocka, obarajući sve ovogodišnje rekorde u tempu prodaje.
Gotovo istodobno, novim se izdanjem oglasio i tek dvije godine stariji Eric „Slowhand\" Clapton. No, kakvi su to odvojeni svjetovi? Unatoč generacijskoj bliskosti (Bowie je rođen 1947., Clapton 1945.), teško je i zamisliti dva različitija pristupa rock-glazbi, životu na javnoj sceni i vlastitom autorstvu.
Dobro došao!
Kad se krajem prosinca bude podvlačila crta pod najznačajnije događaje godine, u jednome će se svi složiti: 2013. godina ostat će zapažena po velikom povratku Davida Bowieja. Ekstatični, neumjereno oduševljavajući ton kojim su popraćene recenzije njegova albuma \"The Next Day\" u svjetskom tisku najmanje govori o kakvoći sadržaja. Euforija je potpuna, pa će, primjerice, neki osvrti u uglednim britanskim dnevnicima – koje su potpisali iskusni pedesetogodišnji pop-kulturni analitičari – završavati patetičnim usklicima poput \"dobro došao natrag, Davide\". Ključni razlog globalnoj pomami očit je, i nije se teško složiti s konstatacijom da suvremena pop-scena (koju bi na životu trebali održavati 20-godišnji ili 30-godišnji izvođači) upada u sve dublju kreativnu krizu. Stoga će i (samo) solidan Bowiejev album biti dočekan kao kap vode u pustinji, a reaktiviranje dojučerašnjeg umirovljenika, i to na 66. rođendan, sasvim prosječnim singlom – odjeknuti poput bombe.
Na sreću, ostatak albuma koji je ubrzo uslijedio doista daje razloga za optimizam, naprosto zato što je barem podsjetio na uznemirujući svijet Davida Bowieja – ne onaj iz vremena „Tonight\" (na sreću) – nego onaj zbog kojeg su i najciničniji kritičari davno upali u vrtlog bezrezervnog odobravanja. Svijet je to radoznalog eksperimentatora, neodoljivog manipulatora i zvučnog kolažista sposobnog za iznenađenja čak i u poodmakloj fazi karijere.
Ključ opstanka na hirovitoj rock-sceni, nekad i sad, zapravo je jednostavan i svodi se na ideju neprestane promjene. Koliko god se danas to činilo nevjerojatnim, u tome valja tražiti i dio razloga dugovječnosti Erica Claptona. Karijeru je počeo kao najbolji vojnik britanske rhythm and blues invazije sredinom šezdesetih. Unio je revoluciju u sviranju blues-gitare, no ubrzo je u njemu proradio istraživački instinkt. Najprije je s grupom Cream uronio u psihodeliju. Potom je otkrio americanu grupe The Band i ležerni country-rock J. J. Calea, pa je u svoj električni blues počeo unositi puno blagih, poluakustičnih detalja. Clapton je – za razliku od Bowieja – zapravo ostao isti. Ugodna i ekspertno odsvirana mješavina korijenskih stilova čini i njegov novi album, zbirku obrada primjereno naslovljenu \"Old Sock\". No, Ericova „stara čarapa\", koja je okupila i renomirane goste u rasponu od Paula McCartneya do Chake Khan, zasigurno neće ostaviti odjek ni približno sličan Davidovu albumu. Za razliku od nekadašnjeg gitarističkog boga, okrenutog nostalgičnom prebiranju po ostavštini antiknih stilova, Bowie ne prestaje redefinirati vlastitu povijest. Kada u pjesmi „Where Are We Now\" aludira na svoju berlinsku fazu, to čini s manje povijesne usidrenosti i jalove nostalgije nego Clapton. Umornom Ericu „prošlost\" je naprosto način razmišljanja i zato će mu albumi u najboljem slučaju poslužiti kao poligon za uredno, uporno i katkad kičasto čuvanje tradicije. Ali ništa više.
Prohujala vremena
Bowie je pak mijenjao popularnu kulturu tako što se i sam mijenjao, \"napadajući\" je svaki put iz različite pozicije. U skladu s riječima Georgea Orwella, čiji se antiutopijski roman \"1984.\" našao u konceptualnom središtu albuma Diamond Dogs iz 1974. – njegov se modus operandi svodio na jednostavnu, ali neizrecivo hrabru devizu: \"prekršiti sva pravila i pritom ostati živ\". Iako se Clapton teško može nadati sličnoj medijskoj pozornosti, i njegove su zasluge neupitne. Problem je samo u tome što one, za razliku od \"fluktuirajućih\" Bowiejevih – ostaju zamrznute u davno prohujalom vremenu.