Teško je dijagnosticirati stanje jazza u Hrvatskoj. Donedavno Zagreb nije imao jazz-klub, a s pojavom dvaju novih stanje je bolje. Jazz-bendovi rade sjajne stvari, ali njihova je publika stručna i ne previše brojna.
No s ovogodišnjim Porinom kao da se i to promijenilo pa Jazz orkestar HRT-a svira u Splitu na svečanoj dodjeli, a potom dobiva i Porin za najbolji jazz-album “Chui ovu glazbu”, kažu jedan od prodavanijih 2017. godine. Kad se podvuče crta, čini se idemo naprijed, a dio doprinosa za uspjehe, konkretno jazz-orkestar HRT-a, ide i njegovu mladom šefu – dirigentu Andreasu Marinellu.
– Statua Porina nam ponosno stoji u uredu na HRT-u. Svi su u bendu iskreno sretni zbog nagrade, ali i prilike da nastupimo, a to se već dugo nije dogodilo da nominirani jazz-bend nastupi na dodjeli u glavnom prijenosu. To je sjajno i za nas i za širenje opsega naše publike. Naime, i cijeli ovaj projekt s grupom Chui ima tu konotaciju da želimo doprijeti do šire publike i mislim da smo u tom smislu uspjeli. Sljedeći je projekt s Tamarom Obrovac i njezinim Transhistria ansamblom, s kojima u lipnju snimamo album. A najesen imamo u planu suradnju i s jednim umjetnikom koji uopće nema veze s jazzom, ali mogu reći da ćemo ući u vode hip-hopa – govori Marinello na odličnom hrvatskom jeziku.
Zašto je to neobično? Jer razgovaramo s Talijanom koji se u Hrvatsku doselio prije šest godine, a prije tri preuzeo umjetničko vodstvo orkestra HRT-a. Rođen je u talijanskome gradu Bolzanu 1983. i magistar je umjetnosti s diplomom Sveučilišta u Grazu. Na dolazak u Zagreb odlučio se još dok je studirao u Grazu, gdje je radio s hrvatskim glazbenicima, i to u sklopu Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži (HGM).
– Jazz orkestar HRT-a činio mi se odličnom prilikom za stjecanje iskustva kao instrumentalista, skladatelja i aranžera s jednim od rijetkih profesionalnih ansambla te vrste u svijetu. Naime, takav jazz-orkestar s tradicijom koja u kontinuitetu traje 70 godina nešto je što ni u Italiji ne postoji. Takva je ustanova nešto vrlo rijetko i nešto na čemu nam Europa zavidi. Mislim da je najstariji takav na svijetu iako mi kažu da su možda Slovenci počeli pola godine prije nas. Uglavnom, odlučio sam se na selidbu u Zagreb, u početku s rokom od godinu dana, koji sam sad već dobrano prekoračio – smije se pa nastavlja:
– Ponosan sam na kvalitativan i kvantitativan rast djelatnosti našeg jazz-orkestra. Sviramo više i bolje nego prije te mislim da su to primijetili i članovi orkestra i publika. Hrvatskim jezikom se, kaže, bavi dugo jer na studiju u Grazu družio se s puno Hrvata. Prvih šest mjeseci nakon doseljenja dosta se mučio, no onda je krenulo i jezične barijere je nestalo.
– Uopće ne osjećam jezičnu prepreku, ali katkad mi se čini da naiđem na suptilniju vrstu duhovne prepreke: neki ljudi isprva ne uoče da nisam Hrvat, pa se ponašaju normalno. Poslije se, kad shvate da nisam rođeni Hrvat, sve se promijeni, pa imam osjećaj da me ipak vide kao stranca, što je šteta, pogotovo kad ta jezična, najzamjetna granica više ne postoji. No jako mi se sviđa u Hrvatskoj i volio bih ostati, što ovisi o poslovnim prilikama. A bliski su mi i mentalitet i razlike u njima. Ja sam rođen na samom sjeveru Italije, u južnom Tirolu, ali tata mi je sa Sicilije tako da sam tamo proveo dosta ljeta pa dobro poznajem taj fascinantni odnos sjevera i juga. Slično primjećujem i u Hrvatskoj, recimo u razlikama između Zagoraca i Dalmatinaca. Taj odnos mi je blizak – kaže.
Što se tiče ravnanja orkestrom, njegove potencijale pokušava podijeliti na više polja: „umjetničke“ projekte s pomoću kojih se u Hrvatsku dovode neki od najvećih sudionika svjetske suvremene pozornice poput Grammyjem nagrađenih Michaela Abenea i Eda Neumeistera, uspješne projekte s hrvatskim glazbenicima koji nisu nužno džezisti, te njegovanje i poticanje domaćega stvaralaštva u sklopu stalnog koncertnog ciklusa Jazz orkestra HRT-a koji se odvija u MSU.
....hahaha ....moš mislit!