Teško da se ijedan glazbeni žanr u Zagrebu toliko povezuje s jednom osobom toliko koliko se jazz povezuje s Boškom Petrovićem, a BP Club još je uvijek mjerna jedinica svih starih i novih jazz klubova.
Jer BP Club je za zagrebačkog jazzera bio i Kulušić i Lapidarij, i Zvečka i Kavkaz, i Arena i Dom sportova, sve u jednom. A odlaskom slavnog vibrafonista otišao je i BP Club. Neki, poput književnika Miljenka Jergovića, javno tuguju za tim mjestom. Ako pak pitate Davora Hrvoja, on će reći da je Europa prva živjela u BP Clubu. Neki drugi odavno su počeli cinično odmahivati rukom da se previše kultnih mjesta u zagrebačkoj glazbenoj povijesti ionako zatvorilo, pa što drugo očekivati. Ali kada poduzetnik vidi nišu, on odmah uskoči. Pa se tako u 2017. godini u Radićevoj Harmica pretvara u Harmica Jazz Pub, u Margaretskoj se otvara Boogie, a tamo gdje je nekad bio Vip Club izronila je Kontesa. Prvi je klub “neuredan”, najsličniji birtiji, Boogie je decentan s pozornicom u podrumu, a Kontesa, osim jazza, daje i kabaret-program. U nekoliko minuta hoda tri nova jazz-kluba u centru! A to je toliko važno jer, kako kažu glazbenici poput Mirsada Dalipija koji u Harmici organizira koncertni program, ne održava festival jazz-scenu u gradu, nego to rade klubovi.
Zamjerke koje se nude jazz-mjestima idu uvijek u dva smjera: ili je uštogljeno i pretenciozno, ili je preskupo. A preskupo nije jer jazzeri koji u tim klubovima nastupaju vrlo često besplatno nude koncert onakve kvalitete za kakav u rocku treba dati troznamenkasti iznos. Pa što se izgubi na pivu, dobije se na pozornici. A jazz-glazba nema nikakve veze s pretencioznošću još od kada je Louis Armstrong svirao u hotelima na američkom jugu u kojima nije mogao odsjesti. Zato svaki put kada se netko žali da se u Zagrebu nema kamo izaći, pošaljite ga u jazz-klub. Nakon večeri u kojoj će besplatno gledati obrade Djanga Reinhardta, pitajte ga je li večer bila pretenciozno skupa.
Pogledajte koncert Plavog orkestra u Zagrebu:
