Tamara Obrovac jedna je od naših najuglednijih kantautorica, koja na poseban način spaja jazz i tradicijske elemente istarske glazbe. Sa svojim kvartetom večeras nastupa u zagrebačkoj kinoteci.
Što publika može očekivati od vašeg koncerta u Kinoteci?
Svaki je naš koncert drugačiji upravo zato što ima dosta improviziranih dijelova. Svirat ćemo dio našeg standardnog repertoara s albuma Ulika i Ulika revival, a odsvirat cemo i neke starije, neizdane pjesme, ali i dosad neizvođene nove skladbe. Zanimljivost koncerta je i to što će nam se na pozornici, u izvedbi pjesme “Endrigo blues” pridružiti i autor stihova, književnik Milan Rakovac.
Vaš web krasi citat “jazz je moja sloboda, moji korijeni su moja unutrašnja istina”. Je li to rečenica koja vas najbolje opisuje?
U najkraćoj i najjednostavnijoj formi, da. U svojoj glazbi nastojala sam spojiti jazz kao glazbenu formu koja dopušta slobodu izričaja s ljubavlju za moj zavičaj i njegovu glazbu i dijalekte.
Velik utjecaj na vas imala je baka Ulika. Što ste od nje naučili?
Baka me odgojila i prenijela mi sve što je znala i umjela da me pripremi za život. A usput je naravno prenijela i duh Istre i Istrana, čiju sam vrijednost shvatila tek kad sam odrasla. Tu sam ljubav utkala i u glazbu.
Kako biste opisali hrvatski kulturni identitet, pogotovo u kontekstu glazbe?
Po mom dvadesetogodišnjem međunarodnom iskustvu, naš identitet je na žalost neprepoznatljiv, barem što se glazbe tiče. Nema čak ni površnih predrasuda, tipa Španjolska glazba je flamenco, već jednostavno prazan prostor. Ponekad su me svrstavali i na Balkan ili čak u Italiju, upravo iz tog razloga što se o hrvatskoj suvremenoj glazbi zna vrlo malo ili ništa. Uglavnom je ono što povezuju s Hrvatskom more i sunce. Stvaranje kulturnog identiteta jedne zemlje vrlo je ozbiljan, dugotrajan i kompleksan posao. Ja mu doprinosim svojom prisutnošću na međunarodnoj jazz-sceni.
Kao glazbenica naglašavate važnost predanog rada. Mnogi ga smatraju manje važnim od inspiracije ili talenta?
Za mene inspiracija znači način percepcije stvarnosti, a talent je oruđe pretvaranja te stvarnosti u neku formu umjetnosti. Rad povezuje to dvoje, on je “katalizator” i zato je vrlo važan.
Bavite se i scenskom glazbom, radili ste i kao organizatorica jazz-festivala... Jesu li takvi različiti angažmani odraz nužnosti ili strasti za stvaranjem?
Scensku glazbu volim raditi i odgovara mi biti dio tima predstave ili filma, a organizacija je jednostavno nužan dio svakog posla, pa tako i mog. A što se organizacije festivala tiče, nije nikad bila specijalna namjera posrijedi, već na neki način splet okolnosti.
Pripremate li i nove projekte?
Kod mene je uvijek nešto u pripremi. Završavam rad na glazbi za predstavu Kralj Lear u HNK Zagreb, na proljeće bi trebao izaći live DVD sa snimkom koncerta iz ZKM-a krajem 2016. godine, radim na petoj ediciji multimedijskog projekta Panphonia Istriana posvećenog istarskim dijalektima, a konstantno teče i koncertna aktivnost, u hrvatskoj i vani… Vjerujte, nije mi dosadno.
..poštovana gospođo obrovac nema hrvatska strategiju za ni jedan segment društva,ide kako ide..