Bez sumnje, Dejan Aćimović dominantna je pojava na velikom ekranu. Prije svega zbog energije i intenziteta koji zrači iz svakog lika koji je glumio. Bilo da je riječ o zatvorskom čuvaru Branku iz “Je li jasno prijatelju?” ili o Halilu iz “Parade”.
Uvijek je isto. Jednostavno se ne može zaboraviti da je Aćimović glumio u nekom filmu. Također, teško je pronaći uspješnog glumca koji je toliko uspješan redatelj da je teško procijeniti u čemu je bolji. Jer, tu zapravo nema tajni.
Ono što Dejana Aćimovića “goni” kroz ono što radi motivirano je isključivo njime samim, on nešto ne radi zbog novca, on nešto radi jer misli da to treba napraviti. Za Večernji list dao je rijedak intervju, nije čovjek od novina, no kada se na to odluči, onda je to bez kompromisa u odgovorima na pitanja.
Nema politike, nema obiteljskog života, ima svega drugog. Doista, nakon što intervjuirate Aćimovića, još ste čvršći u uvjerenju da je riječ o svemu samo ne o prosjeku, da je riječ o nečemu čega imamo sve manje.
Počnimo s najsvježijim. Čime se trenutačno bavite? Rekli ste da završavate jedan film, pretpostavljam da je to “Anka”, radite ga s Ericom Cantonom. Riječ je o ekranizaciji dječjeg romana, ne sjećam se da ste radili nešto slično. Možete li nam opisati kako ste zamislili ekranizaciju tog djela, kako će izgledati film?
Riječ je filmu “Anka” rađenom prema jednom od najljepših dječjih romana “Anka Brazilijanka” Mate Lovraka. U ovom smo trenutku u postprodukciji, završili smo jako zahtjevan CGI i igramo se s vilenjacima, ženama zmijama, džinovima…
Tu smo negdje blizu kraja. U glavnoj ulozi je Eric Cantona, a tu su još i Anđela Ramljak, pa jedna izuzetno talentirana djevojčica Cvita Viljac, Rade Šerbedžija, Linda Begonja, Vuk Kostić, Nikola Kojo, Goran Grgić, Žarko Savić, cijela paleta izvrsnih glumaca. Bit će to film za djecu i za odrasle. Premijeru planiramo u veljači 2017.
Odakle takva bliskost s Ericom Cantonom, čini se da je to jedno duboko prijateljstvo?
To je nešto što se ne događa preko noći. Tu su sati i sati druženja, zajedničkog traženja, prepoznavanja jedno drugog, otkrivanja… Nekako smo se, kako naš narod kaže, osjetili. I to je danas postalo jedno, baš onako lijepo prijateljstvo.
Mislim da je “Je li jasno, prijatelju” jedan od najboljih hrvatskih filmova dosad. Bila je riječ o vašem redateljskom prvijencu. Biste li iz današnje perspektive nešto u tom filmu promijenili? Mislite li da ste u međuvremenu napravili i nešto bolje?
Hvala na lijepim riječima za “Je li jasno, prijatelju”. Tek sam prije nekoliko godina uspio napraviti odmak od njega i sagledati ga na pravi način. To je moj prvi film, moje prvo redateljsko iskustvo, moja prva filmska ljubav.
Danas, kada gledam taj film, gledam ga s puno emocije i ne mislim da bih išta u njemu posebno mijenjao. Možda bih neki kadar snimio krupnije ili unutar nekih dijaloga napravio neki štrih. Ništa više. Volim ga baš onakvog kakav je snimljen. A što se tiče toga jesam li snimio nešto bolje, mislim da sam sa svakim svojim novim filmom išao dalje, nešto novo naučio i neminovno napravio nešto bolje.
U “Diplomi za smrt”, ste imali jednu od prvih uloga, dobro se sjećam tih scena. Nekako mi se čini da se u scenariju tog filma, da se snima danas, ne bi trebalo mijenjati baš ništa. Slažete li se?
Vidim da ste dobro upoznati s mojom glumačkom poviješću. To je jedan baš onako simpatičan, nepretenciozan film koji je jako lijepo komunicirao s publikom onda kad je snimljen i isto tako komunicira i danas. I slažem se s vama, ne bi se nešto puno trebalo intervenirati u scenarij onakav kakav je snimljen prije 28 godina.
Posljednji je film u kojem glumite “Ustav Republike Hrvatske”. Ovdje imam jedno stereotipno pitanje koje postavim svakome koga smatram značajnim za hrvatski film – jesmo li do sada snimili važan film u smislu katarzičnosti? Jesmo li konačno došli do trenutka u kojem se možemo obračunati s vlastitom prošlošću i s vlastitim licemjerjem? Čini mi se da “Ustav Republike Hrvatske” jest na tom tragu. Jesam li u pravu?
Nama je već odavno nastupio trenutak da se obračunamo s vlastitom prošlošću, ali nam to nikako ne uspijeva jer svako malo otkrijemo nešto novo u toj našoj prošlosti što nas fascinira i odgađamo taj obračun za neka druga vremena. Možda bi nam najlakše bilo kada bi netko drugi to učinio za nas.
Mi nikako ne želimo priznati da živimo na Balkanu i da, kako kaže Danilo Kiš, kod nas pada mrak malo ranije. Stalno nešto pametujemo i držimo drugima lekcije o moralu i poštenju, a nemamo se snage pogledati u ogledalo i sami sebi priznati da smo dotakli dno.
Strašno smo licemjerni! Dok govorimo, jako smo tolerantni, a u stvarnom se životu tako ne ponašamo. I zato bi bilo dobro da što više ljudi, pogotovo mladih, pogleda ovaj film, jer je iskren i hrabar. Razbija predrasude. Ne pričom, nego opipljivim životom.
Ovaj film može otvoriti oči i pomoći da shvatimo život onakav kakav zapravo jest, da se popravimo i budemo bolji. Jer, ako uistinu budemo htjeli nešto promijeniti na bolje, morat ćemo se čvrsto na to odlučiti i to istinski i željeti.
Ne možemo zaobići “Paradu”. Riječ je o vrlo popularnom filmu, negdje na tom tragu, koji je pokušao uputiti na više problema. Što mislite koliko je uspješan taj film? Je li se tražilo previše, a onda dobilo nedovoljno pa je sve ostalo samo na dobroj komediji?
Ne bih se složio s vama da je “Parada” komedija. Puno je scena na koje se publika nasmije, ali na kraju filma ostane dosta gorčine. Nije to onaj sladak smijeh. Kiseo je i malo te zagrebe kost u grlu dok se smiješ.
Taj je film dosta uspješno progovorio o problemima netolerancije i mržnje, o problemima kojima smo okruženi i danas i, koliko mi se čini, nije se neki poseban pozitivan pomak na tom polju dogodio u posljednjih deset godina od kada je “Parada” snimljena.
Prije ste surađivali s grupom Silente. Kako se dogodila ta suradnja? Za Silente ste rekli da mislite da će postati “face”, no raspali su se. Mislim da je to šteta, a vi?
Velika je šteta što su se raspali jer malo je tako talentiranih i produktivnih mladih ljudi kakvi su Tibor i Sanin. To kako su krenuli i kakav su uzlet u tako malo vremena napravili. Ja sam mislio da ne postoji prepreka koja ih može zaustaviti. Nebo im je bila granica. Ali nije ispalo tako. Baš mi je žao što nisu izdržali.
Biste li snimili reklamu, bilo kao redatelj, bilo kao glumac?
Zašto ne. Kada bih dobio ponudu koja se ne odbija, ne vidim prepreku da je ne prihvatim. I kao glumac i kao redatelj.
Glumili ste u jednom sportskom filmu/serijalu, “Montevideo, Bog te video”. Mislim da nije riječ o nekom posebnom filmu, ali i da na tlu bivše države nikada nije snimljen dobar sportski film (možda “Nacionalna klasa”). A nije da nismo imali o čemu snimati! Biste li snimili takav film i, ako je odgovor potvrdan, o kome ili o kojem događaju?
“Montevideo” je jedan lijep, bajkovit i prije svega iskren film i to o čemu on govori publika voli gledati. Uopće, sport je lijepo gledati. I slažem se s vama, nemamo dobrih filmova o sportu. A talentirana smo nacija, možda i jedna od najtalentiranijih sportskih nacija u svijetu. Sportaši nam igraju u najvećim svjetskim klubovima i naši treneri treniraju te najveće svjetske klubove.
Radite li možda nešto novo što se dotiče sporta?
Radim. Otkrit ću vam jednu tajnu: počeo sam snimati film o Ratku Rudiću, jednom od najvećih svjetskih trenera, možda i najvećem u povijesti. Završit ću dokumentarac o njemu za neke dvije godine, a radim ga u više svjetskih zemalja u kojima je Rudić radio, s igračima s kojima je i protiv kojih je igrao, onima koje je trenirao i s njima osvajao toliko svojih trofeja. U filmu će se naći najveća imena svjetskog vaterpola: Manuel Estiarte, Denes Kemenji, Alessandro Campagna, Tamas Farago, Hagen Stam, Jevgenij Šaronov, Perica Bukić, Igor Milanović...
Imate u opusu jedan poseban, reklo bi se, inspirativan film. Riječ je o “Kralju”. Onda je tu i “Hrabro i na rezultat”. Kako to da ste se odlučili na takve filmove? Također, nisam vidio da se o ta dva filma nešto pretjerano pisalo, ili me pamćenje vara.
U pravu ste, nije se baš nešto posebno o njima pisalo, ali kod nas se općenito ne piše o osobama s posebnim potrebama ni blizu koliko bi trebalo. S Petrom sam proveo više od godinu dana za “Hrabro i na rezultat”, a s “Kraljem” sam živio dvije pune godine.
To su mi dva jako draga filma koje sam radio s velikim zadovoljstvom. Dva nezamjenjiva iskustva. Kako sam se odlučio? Kada smo radili “Moram spavat, anđele”, prilagodili smo ga za slijepe i gluhe. Na premijeru smo pozvali puno slijepih jer me zanimalo da mi kažu kako oni doživljavaju film.
Tu sam upoznao Petra Bešlića, našeg paraolimpijca koji mi je ispričao svoju životnu priču. Ispočetka mi nikako nije išlo u glavu kako osoba koja je potpuno slijepa može trčati utrku na 800 metara. S vremenom sam shvatio da više barikada u glavi imamo mi koji vidimo nego slijepe osobe.
Obiteljski ste čovjek, ali puno radite. Slušao sam nekada i o vašem boemskom životu. Kako danas izgleda vaš život, vaš dan, imate li dovoljno vremena za sve?
Ma kakav boemski život, što je to? Ha ha ha, šalim se, tempi passati. Danas mi je najbitnije provesti što više vremena sa svojim sinom i da aktivno sudjelujem u njegovu odrastanju, da osjetim što voli, da mi kaže što ga zanima, da vidim za što je talentiran. I baš sam nesretan kad s njim ne mogu provesti više vremena jer moram na neko snimanje. Za to mi fali vremena.
Imali ste uloga i u međunarodnim produkcijama, bilo je tu i blockbustera. Mislite li da ste vani trebali tražiti više ili na to treba gledati tek kao na neku potvrdu ili dodatnu zaradu?
Imao sam veliku sreću da sam zapeo za oko nekim ozbiljnim redateljima kao što su Mimi Leder, Oliver Parker, Alessandro Valori, Giovanni Robbiano i da sam glumio u njihovim filmovima. Veliko je to priznanje kad te izaberu u mnoštvu talentiranih i priznatih glumaca i daju ti šansu, a i potvrda da se možeš baviti glumačkim poslom i izvan ovih naših granica.
S kojim ste glumcem/glumicom i redateljem napravili najbolji posao? Postoje li neki s kojima biste voljeli raditi, a niste?
Uglavnom dobro surađujem i s glumcima i glumicama kao redatelj i s redateljima kao glumac. S prvima se volim i poštujem, a ovi drugi, osjetim da me vole i poštuju. Lijep je to osjećaj. I u svaku novu suradnju koja dolazi upuštam se do kraja.
Iza nas je nekoliko turbulentnih godina. Jesmo li kao društvo doista nazadovali ili je to možda pogrešan dojam koji stvaraju mediji?
Nismo mi kao društvo nešto posebno nazadovali, ali nismo ni išli naprijed. Puno je tu još problema koje moramo ispraviti da bismo postali jedno ozbiljno i demokratsko društvo. I dobro da ste spomenuli medije.
Na njima je velika obveza i zadatak da pomognu da društvo ide naprijed. Mediji bi morali educirati, pogotovo mlade ljude, a oni to ne rade. Samo je bitna tiraža pa se traži od novinara da pišu sve i svašta. Što veći trač, to bolja prodaja. To novinarsko žutilo koje nas je preplavilo, te krive vrijednosti koje ističu kao smisao života vode nas samo dublje prema dnu. Postoje i izuzeci, ali ima ih jako malo.
Ima li nešto za čim žalite ili što biste danas napravili drukčije?
Nikada nisam žalio za prošlošću ni za stvarima koje su iza mene. Okrenut sam budućnosti i stvarima koje dolaze, nastojim što više uživati u životu. Ne bih ništa posebno mijenjao, osim što bih volio da su mi Andrija i Dijana u život došli ranije.