Slovenci su u ljubljanskoj galeriji DLUL proteklih mjesec dana mogli pogledati izložbu "Ješka", vrlo perspektivne i ambiciozne hrvatske akademske slikarice Natalije Borčić. Natalia živi i radi u Zagrebu, rođena je na Visu, a u svojim slikama uprizoruje motive iz rodnog kraja.
Podsjetimo, Nataliju smo gledali prije dva mjeseca u zagrebačkoj Oris kući arhitekture, gdje se s umjetnicama Ljiljanom Mihaljević i Anitom Kontrec predstavila na izložbi "Izazovi različitosti". S viškom umjetnicom razgovarali smo nakon zatvaranja ljubljanske izložbe.
Kakve su vaše impresije nakon ljubljanske izložbe, jeste li imali priliku razgovarati s posjetiteljima, što su vam rekli?
Izložba "Ješka" bila je jako dobro posjećena za njena trajanja, a na samom otvorenju galerija je bila doslovno krcata posjetiteljima. Nisam to očekivala, pogotovo zato što znam samo nekoliko ljudi u Ljubljani koje sam mogla pozvati, a naviknula sam se da na izložbama uglavnom dolazi rodbina i prijatelji. Mislim da im se prije svega dopao motiv mojih slika, oni su veliki ljubitelji Dalmacije i našeg mora, stoga ne čudi što je bilo jako puno nautičara kojima je Vis neizostavna ljetna destinacija. Također, našlo se i nekih kojima je bila draga sama činjenica da hrvatska slikarica izlaže u Sloveniji. Naravno, imala sam priliku razgovarati s posjetiteljima i uglavnom sam dobivala pozitivne kritike, tako sam upoznala najstarijeg posjetioca izložbe, gospodina Božu Dimnika, našeg počasnog konzula i velikog ljubitelja otoka Visa, koji i u svojim 90-ima roni. Izložbu je podržalo hrvatsko veleposlanstvo te je samu izložbu otvorio zamjenik veleposlanika Duje Ančić. Također, mnogo kolega slikara došlo je na otvorenje, a sam postav pomogao mi je raditi njihov veliki slikar Bojan Bensa, što mi je bila velika čast. Velika potpora u organizaciji i realizaciji izložbe bila mi je gospođa Tomislava Blatnik, na čemu sam joj neizmjerno zahvalna. Uglavnom, kao rezime izložbe "Ješka" može se reći da su njezini posjetioci bili sretni što sam im "zagrijala" zimu svojim ljetnim slikama.
Što ste prikazali u Ljubljani, koje slike, koje motive?
Na izložbi sam predstavila selekciju slika iz svoja zadnja dva ciklusa slika viških plaža "Stinive" i "Pritiščine". Radi se uglavnom o velikim platnima dimenzija 140 x 180 cm. Na slikama su prikazane viške plaže i ljetna atmosfera otoka te kupači i neizostavni morski rekviziti poput peraja, luftića... Izložbu smo nazvali "Ješka" jer je naziv bio dovoljno morski i zvučan da nosi izložbu ove tematike. Kustosica Iva Koebler napisala je lijep i zanimljiv predgovor.
Ovaj ciklus drukčiji je od prijašnjih jer pejzaže radite prolijevanjem boja pod različitim kutovima i smjerovima, ali i izlaganjem slika kiši. Možete li nam opisati proces stvaranja ovih slika?
Iako sam ostala u tradicionalnom mediju, ja se bojom i njezinim nanosima neprestano igram, koristim različite razrjeđivače, ljepila, emulzije, make up, ulja i kiseline kako bih dobila efekte koje želim. Sve što mi dođe pod ruke i što mi se čini da ima potencijal u tom smjeru... Također, koristim kišu, mraz i snijeg da isperu ili zamrznu boju na površini mojih slika kako bih dobila organske nanose boje i produbila svoj likovni jezik. Na mojim slikama boja se slijeva u različitim smjerovima i brzinama te pod različitim kutovima. Cijelo vrijeme to je izmjena kreacije i destrukcije. Atelje mi više izgleda kao neki laboratorij, a svoje likovno stvaralaštvo doživljavam kao avanturu, odnosno putovanje u nepoznato jer nikada ne znam kakav ću rezultat dobiti u novom likovnom eksperimentu. Takav način stvaranja neizmjerno me uzbuđuje i veseli, stoga sam često nestrpljiva i jedva se čekam vratiti u atelje da vidim što se na površini platna dogodilo preko noći. Takav je proces pun izazova i iznenađenja, ali katkad i razočaranja (znale su me dočekati rupe na platnu). Moj je zadatak kao slikarici prepoznati sve te efekte i uplesti ih u svoju likovnu priču.
Čini se da su viške plaže utočišta u koja se redovito vraćate. Je li to nostalgija za djetinjstvom ili za netaknutom prirodom?
Oba ta pojma su naši izvori, naše kolijevke; djetinjstvo kao osobni izvor našeg bića, a netaknuta priroda kao prahistorijski izvor čovječanstva. Ja sam imala sreću, kao i svi drugi koji žive ili su živjeli na takvim "zabačenim" mjestima, da se ta dva pojma preklapaju, stoga ih je teško razdvojiti. Moje djetinjstvo bilo je prožeto divljom i surovom, ali i istovremenom plemenitom prirodom otoka Visa. U njoj sam stvorila temelje svoga identiteta, a da me netaknuta priroda, odnosno divljina, tim više privlači i "zove" svakako je istina. Stoga katkad maštam da ću takve dijelove našeg planeta istraživati u budućnosti kada budem imala potrebnu slobodu i uvjete za to. Do tada tu svoju avanturističku crtu zadovoljavam likovnim eksperimentiranjima u ateljeu.
Kojim se još motivima u budućnosti želite baviti?
U budućnosti ću svakako nastaviti još neko vrijeme s motivima otoka Visa, no već sam se dosta zasitila tirkiznih i ostalih ljetnih kričavih boja, stoga mi je želja prikazati otok zimi u svoj njegovoj zimskoj snazi: hladnoći, vjetrovitosti, osamljenosti, valovima... Tada je otok također lijep, samo na drugi način, svakako diskretniji. Paleta boja je zagasitija i prevladavaju hladne boje i oštre sjene. Vesele me sve te nijanse sive i modre, te maslinaste boje, a i mojim vidnim živcima sigurno će pasati taj zaokret i svojevrstan koloristički balans za njih. Isto tako, neki momenti zimskog društvenog života otočana jako su zanimljivi te ih svakako planiram uplesti kroz svoje slike. A u nekoj malo daljoj budućnosti planiram svladati dubine podmorja otoka Visa i upoznati sve "viške Titanike" pa se nadam da ću i tu pronaći inspiraciju za nove cikluse.
Osim plaža otoka Visa, već dulje vrijeme paralelno slikam ciklus slika "Artist Mother" u kojem se bavim izrazito ženskim iskustvom, a to je postajanje i bivanje majkom u današnjem suvremenom društvu. Riječ je o lijepoj, ali i kompleksnoj ulozi koja sama po sebi obuhvaća izrazite fizičke i mentalne napore, pogotovo pridodamo li tome da je danas društveni pritisak na majke postao izrazito velik, a biti majkom izazovnije no ikada prije, iz čega ujedno crpim inspiraciju i motivaciju za ovaj rad. Iako progovaram kroz osobno žensko i majčinsko iskustvo, ono odražava puno veće i šire društvene pojave i njegove poremećaje jer je roditeljstvo socijalni konstrukt, odnosno rezultat svakodnevnih interakcija, diskursa i praksi, a dominantni roditeljski stilovi odražavaju aktualne društvene vrijednosti. Termini poput helikopter-roditeljstvo, paranoidno roditeljstvo, intenzivno majčinstvo, povezujuće majčinstvo, sveto dijete označavaju društveno poželjne stilove odnosa posve fokusiranog na potrebe djeteta i kao takvo ih kroz svoje umjetničko istraživanje i likovni rad stavljam pod povećalo, analiziram i likovno artikuliram. Budući da je tema izrazito kompleksna i izazovna, još tražim pravi način i vizualne momente da sve to uhvatim i prikažem. Istovremeno, zanimljivo mi je primijetiti kako sam od većine muških kustosa i kolega dobila povratnu informaciju da se okanim te dosadne osobne i ženskaste priče. Sada je moja želja da to istjeram do kraja postala još jača, prerasta u bunt, pomalo na tragu pjesme Olje Savičević-Ivančević "Ne čitaš žene".