U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti dodijeljene su nagrade Natječaja za mlade umjetnike "Ivan Kožarić", kojim se potiče suvremeno stvaralaštvo umjetnika do 35 godina. Treću nagradu dobila je Anita Miloš Tomaić za "Granicu", cjelinu od dvanaest radova ugljenom na papiru, a druga nagrada pripala je Vidi Meić za instalaciju "Sedimenti".
Naša sugovornica, prvonagrađena kiparica Marija Josipović, ovo je važno priznanje primila za svoj diplomski rad, impozantnu trodijelnu prostornu instalaciju "Objekti traume", izrađenu od zemlje, gaze i čelika.
Najprije, zanima me kako se osjećate? Za jednu kiparicu sigurno nije mala stvar osvojiti nagradu koja nosi ime Ivana Kožarića!
To svakako! Zaista sam preugodno iznenađena i nisam ovo očekivala, pogotovo jer se nikada do sada nisam ni prijavila na tako velik natječaj. Međutim, počeci su uvijek najteži i strašno sam zahvalna što su moj rad i njegovo značenje, koje je meni osobno iznimno važno, prepoznati. Sve zajedno dalo mi je puno više samopouzdanja da se nastavim baviti smjerom kojim sam krenula.
Kako biste opisali taj smjer unutar kiparstva kojim ste krenuli?
Eksperimentalno, a opet unutar tradicije. Tijekom fakulteta pronašla sam se u prirodnim materijalima i oni su me vodili na putu da svoje ideje uspijem lakše i na neki drukčiji, slobodniji način materijalizirati, u odnosu na nešto što bih mogla nazvati šturo zanatski. Nakon tri godine studija nekako sam krenula u tom smjeru bavljenja eksperimentalnijim i manje uobičajenim oblicima kiparstva.
Jeste li tijekom studija na na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku imali podršku svojih profesora u eksperimentiranju, jesu li vam dopuštali takvu slobodu?
Imala sam tu sreću da mi na trećoj godini mentor bude profesor Tihomir Matijević, a moram spomenuti i profesorice Margaretu Lekić i Josipu Stojanović. Oni su me uvijek podržavali, gurali i zalagali se za to da mogu raditi ono što me zanima.
Vaše nagrađeno djelo zapravo je instalacija zanimljivog naziva "Objekti traume". Što ona predstavlja?
Instalacija se temelji na istraživanju prostora obiteljske kuće. Svoja sjećanja i asocijacije na to mjesto na kraju sam oblikovala u svojevrsnu slojevitu arhitektonsku interpretaciju nekakve "kvazikuće". A sami objekti traume zapravo su bolna sjećanja na to mjesto, koje donosi neku drugačiju realnost doma, neprijateljskog i depriviranog prostora. Na to sam se zapravo koncentrirala u radu – kako materijalizirati proživljeno iskustvo.
Riječ je o vrlo intimnoj temi – temelji li se ona na vašim osobnim iskustvima doma?
Tako je, rad je većinski temeljen na mojim osobnim sjećanjima na to mjesto. Ono još uvijek postoji i zapravo sa svakim ponovnim susretom sve se to iznova vraća. Mislim da sam kroz rad i same materijale koji su bili poput provodnika, na neki način možda i terapijski, iscjeliteljski, materijalizirati nešto što me mučilo, a što nikako na zdrav način do sada nisam uspjela izbaciti iz sebe. To mi je bila svojevrsna nit vodilja.
Poznato mi je i da ste se za kiparstvo opredijelili već u srednjoj školi. Kako je izgledao vaš put? Dolazi li ta umjetnička crta iz vaše obitelji?
U biti, u mojoj obitelji svi imaju neku umjetničku crtu! Kod nekih je ostalo samo na tome, ali mene je vuklo da idem dalje. Zato sam i upisala Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i na drugoj godini shvatila da se u kiparstvu nekako najbolje snalazim i pronalazim te da mi ide čak i bolje nego crtanje. Ostala sam pri tome i kada sam upisala Akademiju jer sam željela zadovoljiti tu potrebu u samoj sebi i vjerovala sam da će me kiparstvo nastaviti zanimati – i još uvijek me zanima.
Kiparstvo je, čini mi se, jedan od najizazovnijih puteva kojim neki mladi umjetnik može krenuti. Kako vidite svoj položaj na umjetničkoj sceni?
Baviti se kiparstvom je u, svakom slučaju, napornije! Pogotovo, naravno, kada se radi o većim radovima. Od trenutka kada sam upisala Akademiju, svi su nam govorili da nas kad završimo i ne čeka nešto bajno. Uvijek se naglašavala ta ideja da ćemo se morati nekako snaći. I teško je, zaista je teško, ali što više idem dalje i gledam svoje kolege i ostale umjetnike po Hrvatskoj, mislim da se zaista može. Nešto se događa i kreće prema boljem. Naravno, uspjeh uvijek ovisi o svačemu, u tome je mnogo faktora i nikad ne možemo točno znati kamo će nas život odvesti, ali mislim da se trud i rad isplate. Sada sam, nakon ove nagrade, još više uvjerena u to.
I dalje živite u Osijeku – bojim se da smo po pitanju umjetnosti u Hrvatskoj počesto "zagrebocentrični". Kako vam se čini umjetnička scena u Osijeku, planirate li tamo ostati i koji su vam idući koraci?
Želim ostati u Osijeku, nastaviti biti na toj sceni koliko god mogu i vidjeti kako to ja mogu pridonijeti. Osijek se možda čini malim gradom, ali u području umjetnosti mnogo se toga događa. Jedino što je možda odaziv na umjetnička događanja malen i ponekad se čini da neke stvari prođu gotovo pa neprimijećene. Ovih dana radim u galeriji Waldinger u Osijeku, na otvorenjima, čuvanju postava i izložbi, a u međuvremenu započinjem novi ciklus radova. Riječ je o keramici manjih dimenzija, jer trenutačno ni nemam prostora za veće radove, a svakako bih ih, kada završim, voljela i izložiti.
