Ako bi trebalo jednom rečenicom opisati dugogodišnji, zapravo životni odnos Željka Bebeka i Gorana Bregovića – o kojem Bebek naširoko piše u svojoj autobiografiji "U inat svima" (Večernji list, 230 stranica) – onda bi najjednostavnije i najispravnije bilo citirati podnaslov jednog poglavlja knjige: "Goran i ja – suradnici koji ne mogu biti prijatelji". Za svaku autobiografiju važno je da pokuša iskreno, pa makar i subjektivno otkriti neke stvari koje nismo znali prije nego što smo je pročitali. "U inat svima" prilično je darežljiva na tom planu i čitateljima će ponuditi zanimljivo štivo koje će, kad ga počnu čitati, vjerojatno "progutati" ubrzano, bez suvišnih stanki.
Jer Željko Bebek svojim je rušenjem mostova prema Bregoviću – ili obrnuto, kad su ga prema vlastitim navodima izbacili iz Dugmeta 1984. – dobio prilično mnogo prostora da bez suvišnih uljepšavanja i romantiziranja iskreno progovori o odnosu s Bregovićem, odnosu koji je u Bijelom dugmetu nepovratno redefinirao jugoslavensku scenu. A u najuspješnijem bendu sedamdesetih i osamdesetih bilo je dovoljno štofa za velike masovne proboje, afere, ali i ozbiljne međuljudske brodolome koji su na koncu doveli do Bebekova odlaska iz sastava. Međutim zapravo ispada kao da Bebek nikada i nije otišao. "Njegovih" deset godina u grupi, koje i sam slavodobitno spominje, od 1974. do 1984., ostalo je najkreativnije razdoblje rada Dugmeta. Da je bilo tako, svjedoči i uvodno poglavlje koje se bavi 2005. godinom i jedinim ponovnim okupljanjem cijele grupe za tri stadionska koncerta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
Već i na temelju naslova "Povratak dinosaura – Ultimatum Coca–Cole: ako nema Bebeka, nema koncerta" od samog početka jasno vam je da Bebek namjerava ispričati čitavu prokletu priču iz svog kuta gledanja, uključujući pregovore, ucjene, hvatanje pozicija, goleme zarade i svađe među članovima nekada najveće domaće rock-grupe. Saznat ćete tko je koga "pritiskao", kako je uopće došlo do tih koncerata, zašto se Bebek, Tifa i Alen Islamović ne podnose te kako je Bregović nakon prepirki te 2005. ipak prelomio priču i na pitanje Tife i Islamovića: "Zašto bi Bebek uvijek pjevao zadnji", odgovorio: "Dogovorite se tko pjeva prvi, Bebek pjeva zadnji."
Možda je baš ta Bregovićeva rečenica ono ljubavno pismo koje Bebek uporno hvata u knjizi, nadajući se da Bregović ipak nije takva "pizda" kakvom ga svi smatraju i da je svjestan Bebekove važnosti. Nje je svjestan i sam Bebek, naravno, pa ne da "popusta" svima s kojima je radio na nastanku Dugmeta i otvoreno progovara o mnogim temama koje su do sada golicale maštu publike. No Bebekova autobiografija ne bavi se samo užarenim temama povijesti Dugmeta, iako će one vjerojatno najviše zanimati široku publiku. Knjigu je priredio i kao ghost writer napisao Robert Bubalo, novinar i urednik koji je mjesecima razgovarao s Bebekom te prenio sate iscrpnih intervjua u knjigu čija poglavlja naizmjenice pričaju o Dugmetu i problemima koji zanimaju najširu publiku, ali i o arhivskim, obiteljskim pričama u kojima se Bebek otkriva kao vrlo staložen i pismen svjedok važnih razdoblja, dajući lijepu povijesnu fresku nastanka sarajevske pop-scene šezdesetih i sedamdesetih koja je uključivala mnoge protagoniste, od Kodeksa do Jutra i Dugmeta koje je i sam stvarao.
Govori i o tome kako je krajem šezdesetih pogledao nastup Beštija i "zapazio basista koji je lijepo svirao, dobro izgledao, pa čak i pjevao neke back vokale (…) Predložio sam Ediju tog dečka (gitarist Edi Bogeljić s kojim je Bebek svirao u Kodeksima. op.a.) i on se složio. Ali, nastavlja Bebek, daj da budemo sigurni da je momak O.K., da ne moramo nakon tri dana opet tražiti drugog basista. Dogovorio sam s prijateljem Rankom Rihtmanom, tadašnjim klavijaturistom u grupi Čičak koji je poslije prešao u Indexe (i godinama kasnije, 1979. napravio orkestraciju za pjesmu Bijelog dugmeta "Ruzmarin i šaš", op. a.), da mu tog mladog basista dovedem na procjenu. Ranko je bio sjajan glazbenik i u njega sam imao beskrajno povjerenje. Nakon audicije kratko mi je rekao:
– Uzmi ga, dobar je mali.
Dolazak mladog basista jako nam je odgovarao, imali smo osjećaj da možemo početi graditi i neke ozbiljnije planove za prodor u showbiz, zaključuje Bebek.
Taj "mali" i kasniji prodor s Bijelim dugmetom bio je veći nego što je itko mogao očekivati. U knjizi "U inat svima" saznat ćete puno toga o nastanku sarajevske pop-škole i prvim tamošnjim rock-bendovima, proći kroz sjajnu Bebekovu priču o odrastanju – koja uključuje i to da je tek u 14. godini postao Bebek, jer je do tada nosio majčino prezime Zavila – te doznati kako su klupske svirke Kodeksa u Dubrovniku, Cavtatu i Napulju formirale Bebeka, basista Zorana Redžića i Bregovića krajem šezdesetih. Tada su kao tinejdžeri pekli zanat i gledali "gole guzice" striptizeta, "skidali" Cream i Hendrixa, ne znajući da će 1974. postati najveća jugoslavenska rock-atrakcija svih vremena.
Putem ćete u knjizi saznati kako je to kad je "Bitanga na putu, a princeza kod kuće", dok Bebek otvoreno govori o svojim kćerima iz prva dva braka "koje i nisu imale neke koristi od mene", kako mu je majka kupila prvu električnu gitaru, kad je Dugme na dočeku 1976. u zagrebačkom HNK sviralo pred Titom pjesme "Požurite konji moji" i "Patim evo deset dana", kako je bilo na radnim akcijama socijalističke omladine 1976. i u seksualnoj revoluciji najpoznatijeg domaćeg benda, kakva su se pravila morala poštovati u vezi maloljetnica i droga, te kako je prvi put obrijao brkove u vrijeme albuma "Doživjeti stotu", što publika nije dobro prihvatila, ali to je i dalje ostao jedan od najboljih albuma Bijelog dugmeta, jer je Bregović bio u pravu.
Bebek se prisjeća i jedine inozemne turneje Dugmeta po Bugarskoj 1982., ali se pogrešno sjeća da je na koncertu u Kulušiću 1981. Bregović bio u bijelom odijelu i imao "dvovratnog" Gibsona, jer nije bilo tako, dok tumači da je sve bilo postavljeno kako bi Bregović ispao zvijezda pred američkim producentom koji ih je htio odvesti u Ameriku. Ti detalji pokazuju sitničavost prema nekim događajima, ali Bebek uglavnom dobro procjenjuje Bregovićevu ulogu vođe koji je sve htio kontrolirati.
Doduše, pretjeruje kad govori da je pjesma "Šta bi dao da si na mom mjestu" iz 1975. – u engleskoj verziji "Playing the Part", bila razlog što tada nisu uspjeli u inozemstvu, jer je Bregović navodno plagirao pjesmu grupe Argent pa su im to zamjerili strani producenti. Nitko nikada s ovih prostora nije uspio u inozemstvu, pa tako ni Dugme, a Goran se i prije i poslije znao ozbiljno nasloniti na inozemne predloške. No Bebek uvjerljivo i detaljno opisuje razlaz s grupom i sastanak svih članova kod Bregovića u stanu 1984., kad su glasali o njegovu izbacivanju iz benda. Ukratko, Bebek je kao "sindikalni povjerenik" pametno razmišljao o nesrazmjeru zarade Bregovića i ostalih te je htio da se autorstvo aranžmana pjesama pripiše svima, ali su svejedno svi glasali protiv njega.
Ipak, ključni dio Bebekove priče je događaj iz 1976., kad su prije odlaska u New York na snimanje singla "Goodbye Amerika" članovi Dugmeta potpisali papir prema kojem Bijelo dugme ne može postojati bez Bregovića kao autora pjesama i gitarista. Bebek sam iskreno navodi kako je, lojalan Goranu, nagovarao i basista Zorana Redžića i Vladu Pravdića da potpišu "papir" koji je Bregović kasnije pohranio kod odvjetnika i postao vlasnik benda i brenda. Kao većinski autor i vođa nedvojbeno je imao pravo na to, ali pravni manevri tada nisu bili previše jasni domaćim muzičarima. Primjerice, Jasenko Houra danas ima problema s vlasništvom imena Prljavo kazalište, a Bregović je očito bio 45 godina ispred njega.
Tu lojalnost Bregoviću Bebek si možda ni danas ne može oprostiti, pogotovo nakon svih detalja u knjizi koji potanko objašnjavaju postanak i trajanje Dugmeta te "razvod" Bebeka i benda. No usprkos očiglednim problemima na relaciji s Bregovićem i kasnijih subjektivnih prosudbi o solo-karijerama, u knjizi "U inat svima" Bebek uspijeva zanimljivo pojasniti put uspjeha i rast najveće domaće rock-atrakcije kao i probleme i prednosti koje su imali na svom putu do pozicije najvećeg fenomena i benda u povijesti domaće estrade.