Bajka o vlaku

Vožnja vlakom bila je dosadna, a brzina vožnje u potpunom neskladu s njegovom željom da što prije stigne do cilja, premda i nije baš znao koji je to cilj, iako se toga dana probudio s neotklonjivom željom da negdje otputuje. Nije za to imao nekog posebnog razloga. Možda ga i ne treba imati. Za mnoge stvari u životu nema gotovo nikakva razloga, a ipak…

Bio je sam u kupeu toga vlaka koji se nazivao brzi a uporno je oklijevao to i dokazati. Njemu je bilo svejedno. Promatrao je krajolik, čas šumovit, čas ravničast, s uzorno uzoranim oranicama koje promiču mimo prozora. Izgledalo je kao da vlak stoji, a povremena stabla žure na neki svoj šumski skup gdje će se rješavati važna pitanja o zimzelenosti i listopadnosti, erozijama, klizištima, potkornjacima i potkožnjacima. Sve mu je to padalo na um onako nasumce, ulazeći mu u svijest kojoj još nije bilo posve jasno zašto je uopće igdje krenuo. Uzeo je u ruke časopis koji redovito dobiva, odmah ga odložio na sjedište pa ga zatim opet uzeo, otvorio ga negdje u sredini i počeo gledati vrhunske fotografije koje u njemu objavljuju vrhunski fotografi, svjetski putnici, a i reklame s na lijep način ružnim ženama, ili obratno.

Tražio je među njima onu koja bi mogla biti najbliže njegovu pojmu idealne žene, znajući da on takvu i ne želi, da je u najneočekivanijim pojedinostima prisutna i njegova suprotnost, baš kao što je u svakom vlaku prisutan dio sveopćeg putovanja od jedne točke do druge, s mnoštvom međutočaka koje su često važnije nego ona konačna, ona zaključna, ponekad daleko manje vrijedna od neke usputne, nezamijećene, prolazne, prezrene točke.

„Ima li razlike između mjesta u kojem živite i mjesta u kojem biste željeli živjeti i nikada ga ne napustiti?“, pročitao je pitanje. Ne volim pitanja, rekao je sebi. Volim pitanja koja ništa ne pitaju i odgovore koji ne odgovaraju ni na koje pitanje. „Mi vam nudimo takvo mjesto“, pisalo je u nastavku, ali on je već bio sklopio časopis. Ušao je kondukter i zatražio voznu kartu. Žureći se, izvadio je vozačku dozvolu.

– Vašu voznu kartu – rekao je kondukter.

– Odmah – odgovorio je on i pružio mu je. – Zar ovo nije brzi vlak? – dodao je.

– Jest – odgovorio je kondukter.

– Zašto je onda ovako spor? – upitao je konduktera.

– To se vama samo čini – odgovorio mu je kondukter, izišao i zatvorio vrata kupea koja je on odmah otvorio. Činilo mu se da se vlak kreće unatrag. To ga je čak i obradovalo.

Na jednoj od usputnih stanica čije ime nije uspio pročitati vlak je stao. U njegov kupe ušla je žena neodređenih mlađih godina, bez ikakve prtljage. Sve na njoj bilo je iz nekog butika, skupo, u boji bijele kave i pustinjskog pijeska. Sjela je na suprotnu stranu i nakratko ga pogledala, a zatim uglavnom gledala kroz prozor okrećući povremeno široku metalnu narukvicu boje starog zlata, pokazujući time, barem je on tako pomislio, neki nemir, neku nervozu koja se nije odražavala na njenom licu s pomalo četvrtastom bradom kakve inače nije volio kod žena, ali njoj je, morao je priznati, takva baš pristajala, kao i uzdignuta gornja usnica, nalik na vitičastu zagradu, kakve su one u matematičkim jednadžbama, s malo prirodnog rumenila na njoj, kao i na donjoj. Vlak je vozio sve sporije.

– Je li ovo brzi vlak – upitala ga je iznenada.

– Kažu da jest – odgovorio joj je – valjda će to i pokazati – dodao je. – Meni je svejedno, meni se nigdje ne žuri – rekao je – a vama?

Nije mu odgovorila. Primakla se bliže prozoru dajući mu do znanja da ne želi dalje razgovarati.

Ušao je zatim kondukter, uzeo od nje kartu i odmah joj je vratio zagledavši se u njenu narukvicu i u oči boje oblačnog neba i pustinjskog pijeska.

– Pritužit ću se upravi željeznice – rekao mu je on, samo da nešto kaže.

Kondukter je slegnuo ramenima, izišao i zatvorio vrata. On ih je odmah brzo otvorio. Ona kao da ga je zahvalno pogledala.

– Žalit ću se Ministarstvu prometa – rekao je on zatim, samo da nešto kaže.

– Jeste li vi političar? – upitala ga je ona.

– Nisam – rekao je. – Ne zanima me politika. A vas? – upitao ju je.

– Poznajem neke političare – odgovorila mu je gledajući kroz prozor.

– Ja nemam s njima veze – rekao joj je i odmahnuo rukom.

– Ja imam – rekla je i pogledala ga. – Ja im tumačim.

– Što? – upitao ju je.

– Kako je život lijep – odgovorila mu je i nasmiješila se.

– Lijep? – rekao je on upitno.

– Da, lijep kao bajka – odgovorila mu je ona.

Počela mu se sviđati ta žena, njena narukvica pa čak i tamne naočale koje je tada stavila na oči, koje su ga nevidljivo ozlojedile. Odmah ih je skinula naslutivši njegovu prikrivenu ozlojeđenost.

– Ispričat ću vam jednu bajku – rekao joj je.

– Koju? – upitala ga je radoznalo, prebacila nogu preko noge i glavu naslonila na ono pomično uzglavlje u kupeu.

– Ispričat ću vam bajku kako je nastao vlak.

Prestala je vrtjeti narukvicu, još se dublje naslonila i čekajući, pomaknula pramen kose koji joj je bio pao preko očiju.

– Gospođica Mjesec – počeo joj je govoriti – zaljubila se u jednog lijepog predstavnika ljudskog roda. Da bi se mogla spojiti s njim, potrudila se da mu ud…

– Mislite, penis – prekinula ga je ona.

– Da, penis – potvrdio joj je on.

– Stvari treba nazivati znanstveno – rekla je ona. – Ne volim kad se stvarima daju vulgarni nazivi – dodala je očekujući nastavak.

– Gospođica Mjesec potrudila se da mu penis – naglasio je – postane dovoljno dug da je može doseći, da bi se mogli sjediniti.

Ljubomorno Sunce, njezin zaručnik, rasrdilo se zbog toga i jedne zore isjeckalo je dugački njegov penis na nekoliko stotina komada koji su pali na zemlju. Gospođica Mjesec bila je tako tužna da se cijelu tu noć nije htjela pojaviti na nebu. Zatim je zamolila svoje prijatelje mrave da mu ga spoje. Oni su to odmah učinili povezujući svojim tijelima dijelove njegova razrezanog penisa. Gospođica Mjesec zatim je na zemlju bacila dugačke vlasi svoje srebrne kose. Tako je nastao vlak i tako su nastale tračnice – rekao joj je on i nasmiješio joj se raširivši ruke.

– Nadam se da nije bio spor kao ovaj naš – rekla je ona i upitala: – Što je zatim bilo?

– Gospođica Mjesec, kad god je mogla, silazila je na zemlju i kupala se u jezerima, a vlak-penis jurio je k njoj – rekao joj je on. – Videći da ga je nadmudrila, Sunce je na put postavljalo brda i planine vjerujući da će to spriječiti njihovo sastajanje. Gospođica Mjesec zamolila je tada svoje prijatelje krticu i djetlića s dijamantnim kljunom i oni su u svakom takvom brdu i planini prokopali tunel – rekao joj je, a ona je teatralno zapljeskala. – Ispričali ste mi lijepu bajku – rekla je. – Mislim da ste vi ipak političar – dodala je, nasmijala se i potapšala se po koljenu.

– Nisam, rekao sam vam, ali da jesam, biste li i meni tumačili ono što njima tumačite? – upitao ju je.

– Možda – rekla je ona.

– Sada je na vas red – rekao joj je. – Sada vi meni ispričajte bajku.

– Ja sam bajka – rekla je. – Ispričajte me.

Naglo je ustala, povukla kočnicu za slučaj opasnosti i istrčala iz kupea. Čula se škripa kotača i vlak je stao. U susjednim kupeima stvari su padale na pod i netko je tražio pomoć. On se samo malo zaljuljao, raširio dlanove i uspio se zadržati na sjedištu trgnuvši se prvo naprijed, a zatim natrag, udarivši zatiljkom u neko uzglavlje. Znao je da će uskoro doći policija. U kupeu se još osjećao njezin parfem: Inocent White Lilac. Ustao je, rupčićem pažljivo obrisao ručicu kočnice nastojeći da na njoj ostavi trag svojih prstiju.

– Zašto ste to učinili? – upitao je policajac kad je ušao u kupe.

– Ne znam – odgovorio je. – Tako mi je došlo. Osjetio sam potrebu da to učinim.

– Je li još tko bio s vama u kupeu? – upitao ga je policajac.

– Nije – odgovorio mu je.

– Ovaj miris parfema govori suprotno – rekao je policajac podozrivo.

– To je moj parfem – odgovorio mu je.

Vaš?

– To je uniseksi eau de toilette – rekao je uvjerljivo.

U policijskoj stanici platio je kaznu. Nije mu bilo žao. Naprotiv, osjetio je neko nejasno zadovoljstvo zbog toga. Njegov vlak već je bio otišao. Čekao je drugi. Uskoro je doznao da je pruga zatvorena. Onaj vlak, rekli su, sudario se s teretnim vlakom. Bilo je i mrtvih.

– Ja sam ostao živ – govorio je. – Spasila me Bajka.

Ispričao sam je.