Ima dana kada mi već od jutra sve ide naopako. Kuham si kavu pa šećer prospem po podu. Uključujem računalo pa glavom zviznem o stol. Bolje da sam ostao spavati. Znam što mi je. Starim. Dok ustajem iz kreveta, treba mi sve dulje da se istegnem, rastegnem, nategnem i pokrckam sve što se pokrckati može. Koljena pucketaju, a kičma savitljiva ko stup od lego-kockica. Previše se godina već grbim pred računalom i buljim u taj prokleti monitor. I monitor zauzvrat bulji u mene. Nije on moja slika Doriana Graya, već sam ja njegova. Gleda me kako se pred njim polako gužvam i raspadam, dok moje riječi i slike u njemu bezbrižno žive i dalje, iste kao i onog dana kada su nastale. Počeo sam već i ćoraviti. Slova na raznoraznim deklaracijama postaju sve manja i manja, a ušice igala sve uže. Je l’ to piše provezeno u Kinu ili proizvedeno u Kninu? Hm… Ma nema veze, ček da vidim datum…
Namršten sjedam za računalo i shvatim da si nisam donio kavu. Pas mater! Bolje da sam ostao spavati. Starim. Čekaj, jesam li to već rekao? Pa da, evo – počeo sam i zaboravljati pa se ponavljam.
Taman donesem kavu i konačno opet sjednem, kad zazvoni telefon. Samo mi je još to trebalo! Pa tko to, dovraga i bestraga, gnjavi tako rano? – Molim? – procijedim narogušeno, a s druge strane poznati glas. Blag i mek, ali odsječan i razgovijetan: – Bok, Gogo, jesi ti? Kak si, zlato, kaj delaš? Je l’ ti mama doma? Osjećam kako mi se lice prestaje mrštiti i rasteže se u osmijeh.
To je stara teta Anka, koja s mužem živi u jednom od dva željezničarska stana u kući pokraj pruge, između nekadašnje vage za vagone i signalne kućice uz skretnicu. Oko kuće malo dvorište, s klupicom ispod stabalca, a na zemljištu uz prugu lijep, veliki vrt. Ona ima, ako se ne varam, 92 godine, a njen Jura godinu je dana stariji. Generacija su mojih dede i bake, koji su odavno pokojni. Zapravo, Jura je još skupa s mojim dedom radio na željeznici. Ona je i dalje savršeno lucidna i puna energije, sve pamti i sve zna. Jura je isti takav. Nakon našeg preseljenja u betonsku kockicu između neba i zemlje, bez podruma i tavana, još smo dugo godina u njihovu podrumu držali zalihe krumpira u pijesku. Ako bi počeo puštati klice, to nije bilo dobro. To smo optrgavali.
Tako smo baka i ja još godinama svako malo odlazili s kantom k njima po krumpir i čašicu razgovora o starim vremenima. Mario, sin njihova susjeda, također iz željezničarske obitelji porijeklom iz Bihaća, od najranijeg mi je djetinjstva bio najbolji prijatelj. Po prezimenu sam ga još od tih najmlađih dana prozvao Vukas i nadam se da ga neki stari znanci još i sada tako zovu. Odlično je igrao nogomet pa mu se taj nadimak svidio i zbog prezimena koji je nosio slavni Bajdo. Vukas i ja skupa smo išli na prijemni ispit na Filozofskom, ali on nažalost nije prošao. No kasnije je to ispalo dobro jer ostvario svoj dječački san i postao policajac. Tako smo nas dvojica kao djeca ispred njihove kuće uvijek zajedno izvodili sve zamislive i nezamislive dječje pizdarije.
Redovito smo oko obraslog puteljka napucavali loptu, nezasitno jeli travu kiselicu, svirali i pjevali u svojem dvočlanom bendu. Kada smo u nekadašnjem, napuštenom svinjcu s druge strane dvorišta Mario i ja pripalili prvu cigaretu, toliko smo dimili da je Jura najprije htio zvati vatrogasce pa onda ubrzo shvatio što se zapravo zbiva. Poslije smo zbog toga obojica, naravno, dobili špotanciju prilikom koje su se odrasli na jedvite jade suzdržavali da ne prasnu u smijeh. Ta je zafrkancija potrajala u nastavcima, sve do poodmakle odrasle dobi.
Nastavljam telefonski razgovor.
– Ooo, pa bok, teta Anka. A, evo, niš posebno. Baš sam uključil kompjuter i trebam početi delati, pa mi danas nekak niš nejde od ruke. Sav sam jutros kilav. Mama je otišla u dućan i posle bu išla teti Zlati na kavu. A kak ste vi? Kak je gospon?
– A kaj ti bum rekla. Nemamo se baš nekaj pofaliti. Stari smo. Ja sam, evo, jučer malo plevila po vrtu pa su me posle nekak bolela križa. Jura je dobro, danas ga niš ne boli. Evo tu je, čita si novine. Veli da je opet počelo nekakvo sranje tam negde u Libiji, ali da su to sve zakuhali Amerikanci i Rusi. A kak je mama?
– Paa, tak, znate već. Jučer je bila ona neka promjena vremena, nekakva južina, pa mi se žalila da ju trgaju kosti. Ima već i ona puno godina, pa mi zna reći da ju svako jutro nekaj drugo boli…
S druge strane čujem mrštenje u staričinu glasu. Pojačava ton:
– Pa daj me nemoj zafrkavati! Pa kolko tvoja mama sad ima godina?
– Pa… ona je sad navršila… samo malo… 64. Ne, čekajte… je, tak nekak.
Nekoliko trenutaka tišine s druge strane. Sad smo nahrdali, i mama i ja. Točno vidim kako starica s neodobravanjem vrti glavom.
– Znaš kaj, Gogo! Reči ti toj svojoj mami da ju bum zašpotala, i to grdo! Kakve godine, kakva starost! Kakve su to gluposti! Ja, kad sam bila još tak mlada kak je sad tvoja mama, ja sam još bežala i prek plota preskakala! Tak joj reči, si me čul? Bum ju ja još posle nazvala. Idem sad dati staromu jesti pa onda u vrt još malo pleviti. Ajde, zlato, bok!
Spuštam slušalicu pa blenem u nju još uvijek se smijuljeći. Zamišljam ih kako sada zajedno jedu i komentiraju situaciju u Libiji. Onda se ona diže i bez odugovlačenja kreće plijeviti vrt. On će joj donositi kante s vodom ako bude zalijevala.
Počinjem se sve jače i jače smijati, tresu mi se ramena. Smijem se sebi i svojem cendranju, smijem se životu i starenju. Kako bi tek dobra Einsteinova teorija bila da je upoznao Juru i Anku i svjedočio relativnosti vremena u dugogodišnjoj praksi. Pa rekoh sam sebi: – Ajde, mulac! Ak sad već ne ideš trčati i preskakati plotove, barem prestani kenjkati i primi se posla! Od tog je razgovora prošlo desetak godina. Jura i Anka sada više nisu s nama. Otišli su jedno za drugim u vrlo kratkom vremenu. Najprije ona, a on se požurio za njom. Kao najstarijem članu dobrovoljnog vatrogasnog društva lokalna mu je DVD postrojba pripremila dirljiv svečani ispraćaj. To ti je bila stara korenika, kažu. Kada bih taj izraz pokušao opisati u rječniku, rekao bih da podrazumijeva jednu posebnu, dugovječnu kombinaciju fizičkog zdravlja, radinosti, skromnosti, ali svakako i neuništivog životnog optimizma.
Nešto poput starinske, autohtone crne nohe, vinove loze koja je desetljećima rasla bez ikakvog prskanja i dotjerivanja, sama se uspješno boreći za život u svojoj zagorskoj zemlji. Njezini su stari trsovi znali izgledati poput grbavih i sasušenih debelih grana davno otpalih s drveća, ali je svejedno i dalje rađala grozdove koji su davali najmirisnije i najukusnije vino. Prilikom ispijanja stijenke čaša obavezno bi ostale tamnocrveno obojene.
Bila su to druga vremena i drugačiji ljudi. Sada su i vina i ljudi nekako beskrvni. Razni bljedunjavi sauvignoni i pinoti koje su vinogradari nasilno usadili iščupavši stare trsove nohe svi su mi isti. Bezukusni i bez strasti. Baš kao i ljudi. Zasad nisam ni blizu dobi u kojoj je teta Anka još preskakala ograde, ali se nekad osjećam kao da imam sto godina i toliko jamram da sam sebi idem na živce. I bude mi svega dosta.
A onda kao da mi ponekad, negdje u dalekom sjećanju, stari Jura s proživljenih 96 na plećima namigne uz vragolasti smiješak:
Jebemti, jebemti, jebemti…! Viš ti, Gogo, kak ti život brže prejde!
Priča jednostavno nevjerojatno zanimljiva, intrigantna, nepredvidljiva i neizvjesna do samog kraja. Poentiranje sa starim Jurom na kraju: maestralno.