Jeste li ikad svratili do buregdžinice na Dolcu, gdje nas je na istoj etaži svojevremeno oduševljavao Rubelj profesionalnom podvorbom i odličnim roštiljem?
Jeste? Niste?
Ja jesam, često, a i opet ovog subotnjeg jutra, pitajući za „Kraljeve ulice“. „Već dugo ne sviraju na Trgu“, rekao mi je prodavač lavande. „Jučer su bili na kavici, za danas ne znam“, obavijesti me mlada konobarica u kafiću.
Vraćam se na Dolac.
Već kod stuba, primami me opojni miris bureka sa sirom! Osjetim želju i glad. Koliko sam puta odustajala – jer previše je ljudi, načekat ću se, premalo ih je, tko zna, možda nije dobar, ili je jako kaloričan, ili prevelik, da bih se konačno odlučila za njega baš danas.
Svi su vanjski stolovi bili zauzeti, ali dobro, burek se i jede, onako s nogu, a mogu i kod nekog nakratko prisjesti. U minijaturnoj prostoriji dvije žene poslužuju u pauzi pripremanja i pečenja. S bijelim pregačama izgledaju nekako domaćinski, po strani police, u sredini visoke klupe u slučaju kiše ili prohladnog vremena.
Mnogima pakiraju „za van“.
Netko ispred mene pita za mesni burek, prodan, kaže prva, ma ne, peče se u donjoj ladici, upada druga, izvlače da provjere, burek miriše, tijesto djelomice posmeđilo, napuhnulo se od vrućeg zraka. „Vrnite se za desetak minuta”, zaključuju stručno.
„Ali sa sirom imamo“, hitro mi uručuju tanjurić. Mali, pun friško izrezanog bureka uz viljušku. Sve za dvanaest kuna. „Što se još danas može dobiti za dvanaest kuna a da nije od Kineza?“, pomislim.
Žena za stolom pred vratima slasno guta posljednje zalogaje, pitam mogu li sjesti, ona se složi, ubrzo dovršava, briše usta dlanom i odlazi. Sunce me pali s jednog od krovova, ljudi se spuštaju i penju stepenicama, žamore, jače pa tiše, po podu vrapčići vrebaju mrvice, golubovi, njih barem šest, zauzimaju mjesto na zidiću dok neki slijeću na stolove nadajući se ostacima.
Dolaze još dvije žene.
I one bi burek. Ali nemaju gdje sjesti.
„Možemo kod ove!“, pokazuju na mene.
„Što Vi kažete, gospođo, bez uvoda mi se obraća mršavija, „ na te golubove što nam slijeću u tanjure, baš i ne idu s jelom, kaj ne, prenose onu neku bolest, kak se zove, aha, ptičja groznica, rade li što ti inspektori za zdravlje?“
„Sigurno rade, al’ što će kad golubovi u času zbrišu, a s njima i potrebni dokazi! I sama znate da bez dokaza nemrete niš“, šalim se. „Osim toga, zar nisu i oni, golubovi, Zagrepčanci, uostalom, ako želite jesti na miru, možete unutra!“
„Hm“, promrmlja mršava, nemajući što na to dodati pa se okomi na burek.
Kakav je to burek?“
„Slastan”, kažem ja, punih ustiju, „s lukom, izgleda“.
„S lukom ti je“, pripomene joj prijateljica, „ kušaj, takvog nisi jela.“ No mršavica se ne da smesti. „ Ajde dobro, al’ baš su mogli urediti taj prostor, godinama dolazim i uvijek sve isto“, i pogledava kao da je to moja osobna krivica.
„Hvala bogu da je isto“, branim se, barem je romantično, gledajte to sunce, te ljude, te golubove te krovove, pomirišite taj luk, bolje ne može“.
„Uživajte!“
„Da“, opet mrmlja ona, „ali baš su mogli dati veće tanjure? S ovoga sve pada. I nije razrezano do kraja“. „Bože moj, vi samo što ste sjela, draga moja, a već ste se uspjela požaliti na barem tri stvari, kao da ne možete od prodavačice zatražiti nož ili dodatno rezanje (bureka) ili ga uzeti u ruku (burek) pa se obrisati salvetom, sve možete!“, pokušavam je odobrovoljiti smijuljeći se, jer je subota i jer jedem s golubovima na zagrebačkoj tržnici, jer me grije sunce i jer si sve to mogu priuštiti.
Uzalud, čujem daljnje mrmljanje. A smazala je sve u dahu, prva!
„Ne valja!, zaključi. „Nešto zbilja ne valja!“, nastavlja. „Nije mi sjelo, ne paše mi!“ „Morala bi polakše jesti“, bojažljivo joj preporučuje prijateljica i, skupljajući vilicom posljednje po tanjuru, dodaje: „ A sad idemo vaditi šećer i kolesterol na Trg!“
„Ne valjda punog želuca?”, pitam, profesionalno opterećena. „Ma nema veze“, uskliknu one istovremeno, „već znamo da, kad nam ženska izmjeri devet (valjda su mislile na vrijednosti šećera u krvi), da je to nakon jela i da je to normalno. Pa toliko odbijemo. Uostalom, mi nemamo ni šećer ni kolesterol”, pohvale se.
Nakon toga mršava je uzela salvetu, dobro se useknula pa obrisala usta i ostavila je na tanjuru. Nisam ni primijetila kad su nestale jer sam vraćala svoj tanjurić i vilicu prema pisanoj uputi na vratima. One su svoje ostavile na stolu, pune mrvica s komadićima sira „omraženim“ golubovima.
Na Trgu rep, vijuga kao da se čeka mirogojski autobus.
„Valjda će za dva sata obaviti zbog čega su došle i do toga vremena ogladniti?“, mislim na one dvije za stolom, tražeći ih pogledom – pa im šećer neće biti devet, i zašto uopće čekaju kad im ne treba, pitam se. Mnogima ne treba, a (ipak) čekaju.
Neshvatljivo, samo zato što je besplatno.
Vidim, tramvaj za Črnomerec proviruje iz Jurišićeve, ciljam ulaz i uspijem uhvatiti jedno od četiri sjedala, zguranih sasvim straga. Kraj mene slijeva, do prozora, sjedne jedna gospođa u kasnim šezdesetima. Simpatična, stisnutih usana, pažljivo promatra.
Pa ustaje.
Na stolcu ostavlja torbu, na podu vrećicu. Shvaćam da je otišla poništiti kartu, ali predugo je nema! „Išla je do srednjeg ulaza“, reče mi žena, druga s desna, uviđajući moju zabrinutost.
„A nije ni morala. Kontrolor bi provjerio i sve bi bilo u redu“, čujem muškarca do nje.
Neki fini gospodin, vidim.
Žena se vraća.
„Išla sam čak do drugog izlaza, na ovom aparat ne radi!“, obavještava nas iako nas ne poznaje, smirena je i vjeruje nam, mi jedva razumijemo što ona govori kroz stisnute usnice, nakon čega se žena saginje, otvara torbu i kao u šouu „Tvoje lice zvuči poznato“, mijenja fizionomiju utiskujući zubnu protezu u usnu šupljinu.
„Zubalo!“, nastavlja razgovijetno, „to je zbog zubala koje sam namjestila da mogu s vama razgovarati, znate, žulja me malo, idem da ga pobruse. Joj, kak je skupo, zubalo i sve, ja si ga do smrti ne bih mogla više priuštiti, srećom da imam socijalno i da mi nije nitko uzeo torbu.“
„Uistinu ste sretnica”, kažem ja, „isto se dogodilo čovjeku o kojemu je neki dan pisao Večernjak. Podignuo je potpuno novu zubnu protezu i stavio je u torbu i, dok je poništio tramvajsku kartu, ode torba, a s njom i zubalo.“
„Jadan čovjek!“, zaključile smo obje, a i ono drugo dvoje u redu, i svi uokolo koji su mogli čuti, sretni što se to nije dogodilo i njoj i jer su neki dobri ljudi skupili onom čovjeku novac za novo zubalo.
„Čujte“, opet se javi žena, zdesna : „Vidite koliko je kradljivaca?! A tobož prose!“
„Istina“, javi se ponovno i onaj fini gospodin: „Ja zato dam svoje novčeke samo onom, na Malom placu, kaj svira, da sebi i pesekima kupi hranu. A ne bi mu ni dal da je pijanac i da ne svira po taktu“!
„Volim kad lijepo sviraju, npr. ona studentica u Oktogonu, na flauti“, složim se. „Istina, al’ svi ponavljaju isto!“, doda on. Htjela sam reći da ponavljaju samo oni koji ne znaju što sviraju pa se sjetim: „Zar nisu Kraljevi ulice tako počeli, svirajući po pariškim vlakovima, a vidite ih danas!“
„Je, da!, al’ oni su klasa”, veli on. „Klasa!“
„Nisam ih danas zatekla na Trgu, kaj više tam ne sviraju?“, pitam. „Sviraju, sviraju, danas su sigurno na gaži. Zovu ih čak u Rusiju!“
To nas je udaljilo od teme o prosjacima, sviračima i onim drugima. Zato sam, imajući još jednu stanicu do Slovenske ulice na kojoj sam silazila, ispričala onaj slučaj s mladim muškarcem i djetetom od desetak godina.
„Ugledam ja jedno jutro čovjeka pred Konzumom u Črnomercu, kako moli koju kunu za svojeg sina od desetak godina. Djetetu neugodno, spušta pogled, stišće očevu ručicu, meni se sažali pa mu dam deset kuna, da bih ga istoga poslijepodneva ponovno srela kako prosi, ali sada za curicu od isto desetak godina, na Trgu pred Gavrilovićevim dućanom.
„Što reći, valjda ne bi prosio da mu nije bilo potrebno!“
„Ma kakvi, to su vam foliranti, draga gospođo”, ustvrdi ponovno fini gospodin, „profesionalci“. Odmah sam pomislila na aktualnu situaciju, ali srećom, došla je moja stanica pa sam samo uljudno pozdravila gospođu s gebisom, onu slijeva, koja je sve vrijeme pažljivo slušala, potom gospođu zdesna i onog finog gospona u sredini koji daje kune samo onima s pesekima, i to kad dobro sviraju, a ne samo onako, po sluhu.
Nisam shvatila njegov kriterij, tek danomice srećem tu foru s pesima, svaki put drugima, kojima dajemo za hranu, što će reći da se bolje osjećamo kad udjeljujemo milostinju psima nego ljudima.
I sad, kako napisati iskren komentar kada ćete ga ponovno ukloniti...