IRA je pas mojeg susjeda. Simpatični pas svijetlosmeđe dlake, vrlo star. Nekada su psa držali u stanu, no danas Ira prebiva u starom autu pored zgrade u kojoj živim, kojeg je susjed preuredio baš za nju. Susjed se brine za psa, voli životinje.
„Stara je…“ kaže. „Pa dokle bude durala.“
A Ira dura već dugo.
Jedanput susjede i susjeda nije bilo. Ona je navikla, kako joj je sada prebivalište bilo vani, s vremena na vrijeme, doći do stana svojeg gazde, da ga upozori da je tu, da želi nešto, malo pažnje ili slično. Grebala bi šapom po vratima jedanput ili dvaput, sve dok joj vrata ne bi bila otvorena.
Zidovi su kod nas tanki. Svi ti zvukovi se čuju. Tako da ja svaki put čujem kada Ira dolazi u susjedov stan. Oni su iznad mene. Tabananje Irinih šapa po parketu, sve se to čuje. Ali sve su to zvukovi na koje sam već navikao i koje uopće više ne registriram. Zidovi su tako tanki da se čuju i odlomci razgovora, TV program i slično. Ali, kažem, okružen tim zvukovima već godinama, moje uho ih više ne registrira na način da im pridajem veliku pažnju. Zvukova iz susjednih stanova postajem svjestan tek kada netko prvi put dođe kod mene, onda taj netko obično počne obraćati pažnju.
„Što je to?“, pita.
„Susjedi…“, odgovaram. „Zidovi su tanki, zgrada je tako pravljena.“
„Aha“, odgovara gost.
Vjerojatno i ja pravim zvukove koji dopiru do mojih susjeda. Naročito kada slušam glazbu. Ali svjestan „papirnatosti“ zidova koji nas sve okružuju nastojim biti uviđavan i ne slušati prejako glazbu.
Počeo sam pričati o Iri. Jednom susjeda nije bilo. Nekamo su otišli. Ira je ostala kod kuće. Vjerojatno je nisu mogli voditi sa sobom. Inače, susjed je vodi u prirodu, naročito kada ide na pecanje. On voli otići i u šumu. Potražiti gljive i slično. Priča mi da je Ira tada najsretnija.
No taj dan njih nije bilo. A Ira je došla do stana. Grebala je svojom šapom po vratima jedanput, dvaput, triput. No, normalno, nitko joj nije otvarao. Bio sam u radnoj sobi. Ugnijezdio sam se u fotelji. Radio sam na jednom svom rukopisu. Unosio sam ispravke u radnu bilježnicu. Čuo sam kako Ira grebe po vratima, i pomislio sam: što će se sada dogoditi? Znao sam da su susjedi odsutni.
Iznenada Ira je počela zavijati, tuliti od žalosti što su je ostavili. Čitav hodnik je odzvanjao. Drugi susjedi su izašli na hodnik. Pokušali su je smiriti, utješiti. Ona je nastavila sa svojim tuljenjem. Shvatio sam da ništa neće biti od mojeg rada. Napokon sam otvorio vrata svojeg stana i pozvao sam Iru. Ona se je odazvala. Krenula je stepenicama ka mojem stanu.
Kao dječak imao sam nekoliko pasa. Psi i ja dobro se slažemo. Volim pse. Oni to osjećaju. Tako i Ira.
Spustila se do mojeg stana. Darivao sam je kolačićima koji su ostali od čuvanja bratovog psa, Arčija.
ARČI
Preko ljeta, kada bi moj brat Zoran sa svojom obitelji otišao na more, znao sam pričuvati njegovog psa, Arčija. Bio je to mladi pas, srednje veličine, ali s nevjerojatnom snagom, što se dalo osjetiti po tome kako me je znao vući svojim putem, dok sam ga ja uzalud pokušavao „sputati“ na vodilici, kada smo bili u šetnji.
Park nedaleko od moje zgrade bio je njegovo kraljevstvo. Znao ga je obići i po nekoliko puta u danu. Veselio sam se tim trenucima čuvanja bratovog psa jer sam shvatio kako mi jutarnja, dnevna i večernja jurnjava s njim nabija kondiciju. Shvatio sam kako pri kraju ljeta, baš zahvaljujući njemu, imam više kondicije. A osim toga, taj pas iskreno me je volio. Psi su maheri u iskazivanju osjećaja. I imao je fin karakter.
U međuvremenu je uginuo. Pojeo je nešto što ne treba, nešto što je našao vani, u jednoj od svojih šetnji, u mjestu svojeg prebivališta, i to mu je naštetilo. Tako mi je rekao brat. Njegovoj obitelj bilo je žao što Arčija više nema. I ja sam se slično osjećao. Pokušao sam utješiti brata i rekao sam mu kako je Arči živio brzo, misleći pritom kako je Arčijev život, iako kratak, bio ispunjen. A svojim nećakinjama Marti i Mariji u istom stilu rekao sam:
„Arči je bio James Dean među psima.“
Ta misao im se svidjela. I možda ih je malo utješila.
Iza Arčija u mojem stanu ostali su njegovi pseći kolačići. Jedna velika vreća koju nažalost nije uspio konzumirati u nekom od idućih ljeta.
IRIN SAVJET
Dakle, kolačićima koji su ostali od Arčija počastio sam susjedovog psa Iru. Ona je to zapamtila i već drugi dan grebala je ne samo po susjedovim već i po mojim vratima. Otvorio sam joj vrata i rekao:
„Nisi li se ti zabunila?“
No ona je pokraj mene ušla u stan i točno je došla do mjesta gdje držim pseće kolačiće. Tu smo. Pomislio sam. Ponovo sam je počastio. I malo po malo, ona se „udomaćila“. Sada, s vremena na vrijeme, kada obilazi svojeg gazdu, ona zna „navratiti“ i do mene, na kolačiće.
U međuvremenu, pored ulaznih vrata stana, u hodniku, stavio sam posudu s vodom iz koje ona zna piti. Čujem je kako lapće.
Susjed kaže da ponekad zna popiti svu vodu kao da prije toga nije pila. Ona ima svoju posudu s vodom i u stanu i pokraj auta, no ipak voli popiti vodu iz posude koju sam ja za nju pripremio, kao da time pokazuje poštovanje što za nju pokazujem brigu. Tako susjed tumači njezino ponašanje.
Ponekad kada Ira dođe do mene gledam je i mislim si:
„Ira, Ira, u boljoj si kondiciji nego ja…“
Naime, po psećim godinama ona je već „dostojanstvena“ starica.
A ona kao da čita moje misli i kroz svoj lavež kao da mi odgovara:
„Treba samo durati u vremenu i prostoru, moj Tihomire… U tome je tajna…“
„…Treba samo durati…“
Draga mi je ova priča. Dio a Archiju mi se doduše čini suvišnim.