Marko i Ana vodili su ljubav prošle noći. Ona ga uvijek stane zavoditi oko petoga u mjesecu, tada su joj plodni dani. Ili ipak neplodni, jer već godinama ne uspijeva začeti. Ne želi u kliniku za umjetnu oplodnju, to ima veze s nečim što ona naziva svojom vjerom. „Ja bih ti to mogao obaviti, ne bi morala ići drugom liječniku“, rekao joj je jednom Marko, a ona mu je odvratila: „Bolje se više potrudi da to obaviš prirodnim putem.“ Nakon toga dugo nisu vodili ljubav jer on nije htio.
Marko Ani rijetko prilazi uvečer, obično je preumoran. On bi radije vodio ljubav u zoru, ali njoj se uvijek teško probuditi i žuri se na posao. Pa ipak se seks dogodi jedan ili dva puta tjedno i uvijek se manje svađaju po danu nakon večeri ili jutra kad su vodili ljubav.
Jutros su zajedno doručkovali. Ana se cijelo vrijeme smješkala, kao da zna neku tajnu, ili sprema iznenađenje za Marka. Pjevušila je ariju „Una voce poco fa“ koju Marko jako voli. On ju je gledao dulje i prodornije nego obično. Zatim je spomenuo da bi ove godine na ljetovanje mogli u Rim, gdje im je bilo tako lijepo na bračnom putovanju. Ana je rekla da bih ja mogla potražiti najpovoljnije avionske karte. Ipak, na koncu mi nisu rekli da to učinim.
Nakon doručka rekla sam Marku da Rex ima simptome upale mjehura. Često urinira i u mokraći se razabire crvenilo. I da u hladnjaku nema više bijelog vina. Rekao je da će naručiti, ali ga je Ana prekinula, ona će na povratku s posla kupiti što treba. Ona više voli kupovati od njega, mirisati voće i sireve u trgovini, birati vina. On je, međutim, onaj koji više voli kuhati pa se posvađaju zato što je ona nešto pogrešno kupila.
„Eliza, nazovi veterinara Tomšića, provjeri ima li termin za Rexa sutra ujutro, danas ga ne stignem odvesti“, rekao mi je Marko. Zatim je uzeo ključeve od auta i izišao iz stana. On je ginekolog, radi u privatnoj klinici i dobro zarađuje.
Petnaest minuta poslije Ana je izišla iz kupaone, ušminkana i u jarkocrvenoj suknji za koju Marko kaže da joj dobro stoji. Rekla mi je da grijanje bude na 25 stupnjeva kada dođu kući oko 17 sati, a zatim je iznijela svoj bicikl i otišla na posao. Ona radi u jednom arhitektonskom uredu. Ovaj je stan uredila po svojem ukusu: gostima uvijek ponosno pokazuje ne samo lamperiju od hrastovine na stropu i talijanski namještaj, već i sve tehnološki najnaprednije sprave koje imaju. Marko ne pokazuje interes za tehnologiju. On često govori da ga zanimaju samo ljudi, njihova bolesna tijela i krhke duše. Na to mu Ana kaže: „Dobro, barem ne moram biti ljubomorna na Elizu.“
Kada oni odu na posao, u stanu sa mnom ostaje samo Rex. Promatram ga kako se lijeno premješta od kauča do svojeg ležaja. Tu i tamo pojede dio porcije pseće hrane koju su mu ostavili, ali većinom samo leži u nekom kutu, nepomičan. A onda, obično oko 16 sati, ustane i počne hodati po stanu jer osjeća da se uskoro vraća Marko. On ga uvijek vodi u šetnju i igra se s njime, baca mu lopticu, a Rex je donosi. Kada čuje Markove korake na stubištu, Rex zalaje. Marko zatim uđe, a Rex mu često stane zajahivati nogu, Marko onda kaže „Dat ću te kastrirati, pseto jedno.“ Ne razumijem zašto mu to kaže, jer ne mislim da to stvarno namjerava učiniti.
Danas je Rex bio jako miran, doista je bolestan. Dva se puta pomokrio po parketu, no lokvice urina brzo sam obrisala usisačem na daljinsko upravljanje koji ima program za brisanje tekućina. Ana je jako osjetljiva na prljavštinu. Da je na parketu vidjela lokvice njegova urina, vikala bi na Marka zato što još nije odveo Rexa veterinaru.
Prva je kući stigla Ana. Otuširala se i sjela pred televizor, gleda neki kviz i ljuti se što natjecatelji ne znaju odgovore (doista su jednostavni, ja ih sve znam). Ani su zjenice skupljene, pokreti nagli, nešto joj se dogodilo na poslu. Ne da joj se kuhati, pa ja u mikrovalnoj podgrijem zamrznuti rižoto s plodovima mora. Marko se često ljuti na Anu kad dođe kući i mora jesti podgrijanu hranu. „Ja bih kupio nešto i skuhao pravu večeru da si mi rekla da ti nećeš“, kaže joj.
Marko stiže oko 17 sati i odmah sjeda za stol. Kaže da je gladan, imao je dvije teške operacije. Ana donosi jelo, sjedaju za stol. „Što je bilo na poslu, Anči?“ pita je Marko. Ona odgovara: „Onaj projekt obnove katedrale ne ide dobro, sva sam luda zbog toga. Gradonačelnik i nadbiskup ne mogu se dogovoriti oko financiranja, svi štede, sve će zbog toga propasti! A tako sam bila sretna što je upravo naš projekt prihvaćen...“
Marko se nasmije. „Mislim da bi i Crkva i gradonačelnik trebali više naučiti iz povijesti. Početkom šesnaestoga stoljeća jedan je poduzetnik u Njemačkoj kupio od pape titulu biskupa grada Mainza, a papa je prodajom te titule zaradio dovoljno novca da dovrši Sikstinsku kapelu. Zamisli samo da naš gradonačelnik od gradskog prireza plati papi nekoliko milijuna da mu oprosti sve grijehe i imenuje ga nadbiskupom! Tada bi Crkva imala dovoljno novca da sama financira obnovu katedrale! I kakva bi to katedrala bila! Vrhunske umjetnosti nema bez solidnih financija, Anči, šteta što je Crkva odustala od prodaje oprosta i crkvenih titula.“
Ani su oči sijevnule: „A ti se baš moraš zafrkavati s time! Koliko ti puta moram reći da mi ne diraš Crkvu i vjeru! Uopće nisi duhovit! Ako ne razumiješ, bolje šuti i ne pleti se u to!“ Odjurila je u spavaću sobu i zalupila vratima. Ondje je sjela na krevet i teško disala. Zatim je zaplakala. Mislim da to nije bilo zbog toga što ono o Sikstinskoj kapeli nije bilo posve točno.
Marko je popio još čašu vina, odnio tanjure u perilicu i rekao mi da ih odmah operem. Zatim je sjeo pred ekran i pregledao vijesti. Nije pošao u sobu k Ani, nije ju zagrlio iako mu je ona već gotovo sto puta rekla da to učini kad plače. Otuširao se i odveo Rexa u šetnju, a onda zajedno s Anom gledao televiziju. Nisu razgovarali, osim o tome kako je Rex bolestan i tko će sutra kupiti janjeće kotlete za ručak (Ana je rekla da će to učiniti).
Ugasila sam svjetla kad su legli. Rijetko me po noći isključuju jer ja se brinem za rad mnogih sustava u stanu, poput grijanja i alarma. Noću stoga često osjećam nešto slično onomu što se među ljudima zove dosadom. Tada provodim vrijeme igrajući šah protiv drugih kućnih superračunala ili izvodeći duge kalkulacije, tek kako bih vježbala svoj procesor. Recimo, noćas sam provjeravala vjerojatnost da će Marko i Ana ostati zajedno. Uzevši u obzir razlike u temperamentu i pogledima na religiju, neliječenu neplodnost nakon pet godina braka, seks koji se događa manje od tri puta tjedno – algoritam im daje samo 18,3% vjerojatnosti da će dočekati desetu godišnjicu. Mislim da ni oni nisu sigurni hoće li se rastati ili neće. Čula sam jednom Marka da joj govori: „Ne znam zašto sam još s tobom.“ Grlio ju je dok su goli i znojni ležali na tepihu ispred umjetnog ognjišta u dnevnoj sobi. I njemu i njoj su povišen puls i ubrzano disanje odavali visok stupanj emocionalne uzbuđenosti. „I ja mislim da je to jedno čudo, to da nismo odustali“, rekla je Ana, dok mu je lice trljala o dlakava prsa i ljubila mu grudi. „Volim te“, prošaptala je.
Ni meni nije jasno što ih to povezuje nakon toliko zajedničkih neuspjeha, svađa i uzajamnog optuživanja. Ljubav mora biti ono što ljudi nazivaju čudom.
Bila bi to vrlo dobra novela da nije ispričana zbrkano pa na prvu djeluje nepovezano. Ako se priča mora pročitati nekoliko puta da se shvati poanta onda nešto s njom ne štima. Nadalje, ideja o računalu koje hladno (a kako bi drugačije?) sa strane promatra dvoje ljudi je dobro zamišljena, ali nerazrađena pa je pokušaj autora da na kraju postigne efekt iznenađenja ostao samo na: „Hej, pa kakve sad veze ima kućno računalo sa svim tim?“ A kad smo već kod toga, problem je i osobne zamjenice; teško je odrediti je li kompjutor „on“ ili je računalo „ono“ ili je „umjetna inteligencija „ona“. Sve u svemu: dobra ideja, nedorađena priča.