Onako malešan, onako pognut, onako sa smiješkom, onako iskričavih zjenica, onako miješajući šakom šaku ispred sebe, kao da pere ruke od nečega što je radio pa, eto, sada ne zna što bi mi rekao – stajao je pred vratima kao da se tu našao zabunom, nakon što je pozvonio i čekao da mu netko otvori. Čim sam ga spazio i upitao: „O, kojim dobrom?“, on je te svoje ruke, prevelike za tako sitno tijelo, raširio, ispričavajući se i slegnuvši ramenima: „A čuj, i nije baš neko dobro, nego, prosti što sam te ja, vako, bez najave, nijesam arivo poj doma, a nemam ti ja oni… mobitel.“
„Ajde, ulazi, što čekaš!“ Obradovao sam mu se kao što mu se uvijek obradujem.
Pokazao sam mu rukom da uđe …
„Kenova, oli se što dogodilo?“ „Jes! Umro je Vlao!“ „Koji Vlao?“ „Pajetak!“ “Ma, zaboga?! Bi će srce!“ „Tako kažu. Srce. Puknulo mu kad je čuo što su mu učinili s kućom. Tako ja mislim. To sam ti, eto, došo rijet; konto sam da će te interesa!“ Onda je zašutio, pa opet, sada sjedeći, stao mijesiti one svoje ruke, jednu drugom, kao da ih odvezuje u nekoj izmaštanoj apstrakciji. Šutio je, šutio sam. Šutjeli smo.
Uto je zazvonio večernji angelus sa zagrebačkog Kaptola. On je razdvojio one svoje ruke kao da ih je, konačno, nakon duge muke, ipak uspio odvezati. Njegov se smiješak utopio negdje u lice mu. Ono je bilo odsutno, daleko ...
Navikao sam na ta zvona pa ih ponekada i prečujem. Utope se u huku tržnice i prometa, osobito ujutro. No predvečer tržnica je zatvorena, promet zamre. Zvona su tada jedini zvuk: kristalna i bliska. Pošto su utihnula, šutnja više nije bila moguća. Prekinuo je on: „E, jadni Vlao! Žo mi ga je, ne mogu ti rijet koliko! Čini mi se kao da ovo sad njemu zvone ova zvona. Samo što ne klecaju…“
Vlaho Paljetak, naš poznanik i zemljak, ugledni gospodarstvenik, imenjak i prezimenjak slavnoga zagrebačkoga svirača i skladatelja, bio je jedan od najzaslužnijih ljudi što je pivovara u Nikšiću, u Crnoj Gori, postala svjetski poznata. Ne bi bilo tako da nije bilo Vlaha. Obrazovana, vrijedna, poduzetna…
Kada je 1991. krenula rulja iz Nikšića i Herceg Novoga na Konavle s parolama da idu „Konavljane osloboditi od ustaša“, Kurda, Nizozemaca i drugih „stranih plaćenika“ koji „ugnjetavaju hrvatski narod“, Vlaho je rekao: „Proj će kroz Konavle, viđeće da nema niđe ni ustaša ni Kurda, niti ikoga osim starčadi… Srce ga je, kažu, a dum Ivo mi sada priča, udarilo kad je jedne večeri vidio na televiziji kako pale – njegovu kuću iz koje je ovoga ljeta, nema ni dva mjeseca, došao u Zagreb… A svakoga je ljeta tu svoju kuću dotjerivao, uređivao… Vlaha Paljetka upoznao sam u ratu. Tada mu se i omakla, tu pod Kaptolom, u Gradskoj kavani, ona suza: „Mi smo daleko i ne možemo uradi ništa da i’ zaustavimo…“ I tada, nakon te suze, kad smo izišli iz kavane, zazvonilo je s Kaptolona. I Vlaho se, slično kao i dum Ivo, osvrnuo na ta zvona. „Čuješ zvona! Hoće li naša ikad više…“ „I ova su naša!“ „Jesu, jesu, naša su i ova, hvala Bogu ...
„Ne dopiru do nji ova zvona! Zvona s Kaptolona?! Ne čuju se ona tamo! Ni ona s konavoskije crkava, ni ona s bokeškije…“ „Ima i tamo u nji i zvona i crkava, ali – kako zvonu, zašto zvonu, ima li u temu krijance? Ima li srama od ljudi, straha od Boga? To, razumiješ!? Vazda kažem: ova zvona bi svakomu trebala rijet isto: imaj srama od ljudi, boj se Božje, ako činiš zlo…“
Nego, idem!“
Ustao je naglo, kao da mu se žuri. „A kad je sprovod staromu Paljetku?“ „Bio je. Nijesi zno?” Razgovarali smo to tako zimi 1991., pred Božić.
„A tvoja kuća u Gradu, kako je?“ „O, moja ti je kuća – Kuća ponosa. Nije u Gradu, nego u Gružu, iznad Gruža. To ti je na bojišnici, točno na crti razgraničenja. A do nje su obzide oko crkvenog imanja, od nekada. Neće proć! Tu neće proć, ne mogu. Dubrovnik je na tomu mjestu siguran, a ja se ponosim. Moja kuća ne dopušta im da prođu. U njom su hrvatski dečki“…
S tim je riječima tada dum Ivo otišao. Ponekada ne znam smješka li se dum Ivo radosno ili tužno. Mijesi li ruke jer je nervozan ili smiren. Govori li o kaptolskim zvonima jer je nesretan ili ushićen. Jesu li mu iskrice u očima dok me gleda i pripovijeda od toga ushita ili će mu odjednom suza… Onako malešan, onako pognut… Tko ga vidi, rekao bi da je kakav prodavač na tržnici, onako nemarno odjeven, nikada s kravatom, ali ni sa svećeničkim kolarinom... A jedan je od najobrazovanijih ljudi u Hrvatskoj. Jedan je od najprobranijih njezinih intelektualaca. Ipak, kad smo „između sebe“, uvijek govorimo lokalnim dijalektom, seoski.
No prošao je rat… Neki su poginuli, neki se nikada nisu vratili. Onima koji se jesu vratili država je obnovila izgorjele kuće, ali nije mogla ispuniti praznine u njima, nije mogla vratiti im dušu, nijednoj. Zvona ponovno zvone, ali duša Konavala je zamrla. Prije nego je dum Ivo trebao putovati u Dubrovnik i Konavle, dogovorili smo se o recenziji njegove nove znanstvene studije. Ticala se dijelom i književno-povijesne teme, pa je mene zamolio da mu je napišem. Sada je pri telefonu, znači vratio se. Pita je li recenzija gotova. Naći ćemo se u Kaptolskoj kleti… Dogovoreno! Zvona s Kaptolona, podsjećam ga. Sjećaš li se kad si mi ono u ratu došao rijet da je umro Vlao Pajetko pa su – baš kao i sad – zazvonjela ova zvona, a ti si mi pripovijedo o tvojom Kući ponosa, kako si je nazvo...“ „Pušti ća, molim te, i zvona i kuću! Daj mi tu recenziju!“ „Ali, zaboga, oli se što dogodilo?“ Vidim da je nekako… drugačiji. Jednako onako malešan, onako pognut… ali bez ikakva smiješka, bez iskre u očima… Vidim na njemu da nešto ne valja. „Kenova? Lako ćemo za recenziju, tu je! Nego – kaži! Je li opet neko umro?“
„Umro sam ja! Nijesam umro, živ sam, ali sam i umro!“
„Ajde, reci! Što je?“
„Nemam više Kuću ponosa!“
„Srušili je? Sad? Tko?“
„Nijesu je srušili, eno je đe je i bila. Ali – znaš, bome, da je moj brat iz Australije bio pomogo, ono uoči rata – sve smo u njom bili uredili, sve namjestili. A sad – nema niđe ničega! Ni funjestre, ni ormara, ni posteje, ni komonćina… ni anci škojke od zahoda! Ni anke utičnice! Čak ni vodova od struje u zidovima, i nji su iskubli! Ma, ne četnici! Oni nikad u nju nijesu uljegli. Nego ovi naši, sad. Zato je moja Kuća ponosa – kuća srama!“
„Pa ko? Vojska?“
„A što ja znam ko? Vojska je odgovorna, oni su bili unutra, a ko je? Ko je da je – među nama je, jedan je od nas. Zato se i sramim… Ova zvona nijesu do njega doprla!“
„Što bi se ti imo sramit, nijesi ti to učinio!“
„Ako pripadam onijem koji su to učinili – onda sam i ja… Još sam i ljut na se: sve sam konto da smo makar u tomu drugačiji! Zato me i boli. Zato mi nemoj rijet – nijesi ti to učinio! Jesam! Ja! Jer sam vjerovo da smo svi jednako jedna Lijepa Naša, a vidiš!“
Onako malešan, onako pognut… odnio je recenziju gotovo bez pozdrava. One svoje ruke, koje su se stalno međusobno mijesile i milovale, sada je postavio pod leđa: držala je jedna drugu, da se smire. Tako u našemu kraju rade seljaci kad su uzbuđeni: ruke otraga, da ne mašu, da se ne psuje… Baš tada su i zvona utihnula…
Dva puta sam pročitao pa pomislio: "Bože dragi, što je to Stijepo poslao na natječaj?!". Onda malo bolje pogledam i vidim da nije Stjepo Martinović nego neki drugi, pa mi bi lakše.