Dvije vrhunske zagrebačke balerine, dvije generacije labudica, dva oprečna stava o novom filmu Darrena Aronofskog s Natalie Portman u ulozi balerine koja gubi kontakt sa stvarnošću u pripremama za "Labuđe jezero".
Ravnateljica Baleta HNK u Zagrebu Irena Pasarić i prvakinja Baleta Edina Pličanić među prvima su u nas pogledale film "Crni labud" i ekskluzivno za Večernji iznijele svoje dojmove.
Više štete nego koristi
– Iskreno, očekivala sam mnogo više. Zašto se oko tog filma diže toliko pompe? Iz svojeg iskustva tvrdim da to nema veze sa stvarnom slikom baleta. Nisam filmski stručnjak, ali čini mi se da "Crni labud" ni zanatski ne drži vodu – iskrena je Irena Pasarić, koja je i sama nebrojeno puta plesala glavnu ulogu u Labuđem jezeru.
– Istina je da u našem poslu moraš biti užasno jak. Balet je poput droge. Ima tu i slučajeva pucanja, ali to su više domene osobne drame. Zbog Aronofskog ispadamo poludjele anoreksičarke koje za ulogu moraju spavati s koreografom. Takvo će pretjerivanje našoj struci donijeti više štete nego koristi – zabrinuta je.
Edina Pličanić ne slaže se sa starijom kolegicom.
Dobar na tri razine
– Meni je, naprotiv, film zaista odličan. Još dan-dva nakon gledanja, prisjećala sam se priprema za svojeg prvog labuda. To je bilo jedno od najljepših razdoblja mog života. Labuđe jezero zaista je poseban balet, san svake balerine. Takve te pripreme u cijelosti obuzmu. Da, film je prenaglašen, ali takav mora biti da bi komercijalno uspio. Uostalom, on se događa u Newyorškom baletu, gdje je konkurencija strašna. Danas si zvijezda, sutra te više nema. To su mnogo dramatičniji radni uvjeti od naših – ocjenjuje Edina Pličanić.
Smatra da "Crni labud" Darrena Aronofskog dobro funkcionira na tri razine – kao spektakl za široku publiku, ali i na psihološkoj razini te kao redateljska posveta Labuđem jezeru.
Lukavo s Čajkovskim
– Mislim da je mjera dobro pogođena, taman tako da začara gledatelja. Meni se sviđa što je film ruban, irealan, uzbudljiv. Takve emocije mora doživjeti i baletna publika dok nas gleda. Aronofsky se pokazao kao pravi znalac, a način na kojim se koristi isključivo glazbom Čajkovskog pridonio je dojmu da je cijeli film predstava, a ne samo dijelovi u kojima je glavna junakinja na pozornici – analizira Edina Pličanić. Pohvalila je i baletnu tehniku glavne glumice, za koju kaže da ima pogrešaka, ali onih koje će samo stručnjaci prepoznati. Uočila ih je i Irena Pasarić, sigurna da Natalie Portman ipak nije sama otplesala cijelu ulogu.
– Njezina dublerica, a pojavljuje se u svim širokim kadrovima, ima mnogo bolju tehniku. To se posebno vidi u pokretima glave. Da su za ulogu uzeli profesionalnu balerinu, mislim da bi većina njih ujednačenije odigrala oba aspekta uloge – objašnjava nam.
Pobijediti samu sebe
U jednom se ipak obje slažu: film kvalitetno prikazuje razinu posvećenosti potrebnu za uspjeh u vrhunskom baletu, koji je pomalo i kao vrhunski sport – uporni često nadžive talentirane. Utoliko je, kažu naše sugovornice, lik Natalie Portman mnogo realniji od njezine suparnice Mile Kunis, koja vrijeme između nastupa krati drogom i noćnim izlascima. Uočile su i da je kraj filma, koji zbog gledatelja ipak nećemo otkriti, dobra metafora onoga što je u baletu najvažnije. Da bi uspjela, moraš pobijediti samu sebe!
Ma film je film... fantazija, mašta, preuveličavanje... najveći odmak filma od stvarnosti je zaboravljanje činjenice da 99% balerini nakon napornog treninga su toliko umorne da ne mogu ni razmišljat, a kamoli poluditi ;-)