Balkan i Europa nisu isti kao kada je Bojčev pisao "Pukovnika pticu", ali to ovdje ne vidimo

Mnogo se više očekivalo od nove predstave Satiričkog kazališta Kerempuh. “Pukovnik Ptica” je nagrađivana crna komedija s kojoj je bugarski pisac Hristo Bojčev započeo svoju uspješnu svjetsku karijeru. To je priča o odnosu Balkana i Europe, gorka komedija nad kojom je posve lako i zaplakati, a koja je 2005. godine već igrala u HNK Split.

Taj nesrazmjer u vremenu i perspktivi iz koje se promatra jednadžba Balkana i Europe, prvi je problem ove predstave. Bojčev je priču o šestoro luđaka i jednom doktoru koji kreću u vojni pohod na Strasbourg, napisao uoči ulaska Bugarske u Europu. Dakle to su luđaci iz neke bugarske zabiti na kraju svijeta koji se upute u Europu. I tamo stignu.

Mi smo danas u sasvim drugačijoj situaciju. Ako koristimo već postavljnu metaforu, onda smo  ne samo hrpa luđaka koja broji šestu eurospku godinu, već neki od tih luđaka i predsjedaju tom istom Europom. Na žalost u predstavi nema ničeg na tom tragu, ničeg što bi je aktualiziralo, iskoristilo vrijeme premijera 2020. godine,  zaoštrilo satiru, učinilo je značajnijom od razglednice iz koje izlaze junaci na kraju predstave. 
Dramaturginja Željka Udovičić Pleština, koja je radila po prijevodu Borislava Pavlovskog i redatelj Vinko Brešan umjesto vremenskog priključka, odlučili su se “srezati” lik doktora. O novoprodišlom doktoru - glumi ga Borko Perić - koji stiže u ludnicu iz kojeg je i zadnja medicinska sestra pobjegla glavom bez obzira, u kojoj nema grijanja, hrane i lijekova, gledatelj saznaje samo da je ovisnik o morfiju, a u zraku ostaje visjeti njegova odluka da, nakon što su ga pametni odveli u ludnicu napuštenu od svih, krene s luđacima u njihovu avanturu.

Predstava tako zbog svojih edosljednosti postaje parada glumačkog umijeća, pokoji dobar vic, ali ne i cjelina koja bi tjerala na razmšljanje, ostala u duhu gledatelja nakon što izađe iz kazališne zfrade. Na posve bijeloj sceni Dragutina Broza, uz kostime Marite Ćopo (poderane pidžame, luđačke košulje i kasnije UN uniforme) redatelj Vinko Brešan cijelu priču stavlja u ruke glumaca. U prvom je planu novopridošli član Kerempuhova ansambla Dražen Čuček. On tumači glavnu, tj. naslovnu ulogu i u prvom dijelu predstave svim zainteresiranim drži lekciju o najtežem dijelu glumačkog posla - glumi bez jedne jedine riječi. On glumi Fetisova, katatoničnog shizofreničara kojeg u prvom dijelu predstave gledamo gotovo kao lutku odbačenu u kut. On je nepomičan, slinavi lik u peleni... Ta i takva uloga velika je zamka, hod po rubu i pretjertivanja i karilature. Čuček tu zamku odlično izbjegava, uvjerljivo baš kao što uvjerljivo prolazi kroz proces gdje ga uniforma koja doslovno pada s neba vrati u neki prošli život - život vojnika. 
Ostali likovi nemaju taj raspon emocija, njihovi karakteri kao i njihove bolesti, ovdje su razlog smijeha, bilo da se radi o impotenciji ili kleptomaniji. Oni su jednostavno (povodljivi) luđaci, ali su svi glumci: Vilim Matula, Marko Makovičić, Vedran Mlikota, Nikša Butijer i Branka Trlin kao jedina žena među njima, pronašli uporište za svoje likove. S njima je na sceni i Mate Matišić, čime je autor glazbe i stalni suradnik Vinka Brešana, promoviran u glumca. Nije mu prvi put, ali ovdj je dogurao do statusa “luđaka”.