Više od dvadeset godina proveo je Dražen Čuček u zagrebačkom Kazalištu Komedija i na toj je sceni ostvario neke od svojih najboljih i najnagrađivanijih uloga, te zapravo postao svojevrsni simbol tog kazališta u kojem uspješan suživot ostvaruju dramsko pismo i mjuzikli. Mnoge je stoga iznenadila odluka ovog po svemu posebnog umjetnika da napusti Komediju i postane slobodnjak. No, taj status nije dugo zadržao i, kako sam iskreno priznaje, trebala mu je i ta profesionalna promjena u velikom životnom pospremanju.
U svojevrsnom interregnumu završio je ulogu u sapunici “Pogrešan čovjek”, koju je snimao u Beogradu, pod producentsko-kreativnom palicom svoje bivše supruge Jelene Veljače, od koje se rastao nakon tri godine braka. Lani u prosincu vratio se na kazališnu scenu, ponovno potpuno neočekivano. Odigrao je, naime, ulogu u dječjoj predstavi „Bajka o baki Mokoš“ autorice i redateljice Srđane Šimunović, u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.
No, od kalendarskog početka 2020. godine član je glumačkog ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Ove nedjelje ćemo ga vidjeti u prvoj – odmah i naslovnoj – ulozi u njegovu novom kazalištu, na premijeri crne komedije “Pukovnik Ptica” poznatog i nagrađivanog bugarskog pisca Hriste Bojčeva, komadu koji nije nepoznat na našim prostorima jer je još 2005. izveden u HNK Split.
U nedjelju je premijera “Pukovnika Ptice”, pretpostavljam da se sada na zadnjim probama fino “brusi” predstava. Možemo li reći da maratonci trče počasni krug?
Neki još treniraju za počasni krug, ali to je to.
No, odakle vi u Kerempuhu?
Pozvao sam ravnatelja kazališta (Romana Šuškovića-Stipanovića, nap. a.) na susret, našli smo se nekoliko puta i evo me – tu sam.
Moram priznati da sam bila jako iznenađena kada ste otišli iz Komedije, jer ne samo da ste godinama bili prvak kazališta, ulogama obilježili mnoge predstave, već ste se i dodatno obrazovali za uloge u mjuziklima, uložili mnogo truda učeći pjevanje i ples. Nekako ne vjerujem da ćete u Kerempuhu pjevati i plesati.
Moram priznati da mi plesanje neće nedostajati, a pjevanjem ću se služiti kada zatreba, po zadatku. Nekako mi se čini da se kod mene istrošila ta ambiciozna oštrica. Jednostavno sam rekao: Ne mogu više. Ja volim mjuzikle i kada sam počinjao mislio sam da je to zauvijek. Ali život ima neke svoje planove. Ljudi se mijenjaju, stavovi se mijenjaju, interesi... U tom procesu neke stvari jednostavno otpadaju.
Kada se sjetim vaših uloga npr. u “Chicagu” ili “Cabaretu”, sjetim se i da je to bio vrhunski obavljen posao. Nije li vam ipak malo žao što su takve predstave sada iza vas?
Nije mi žao, ponosim se što sam imao priliku igrati i takve uloge. Moram priznati da sam uživao u njima, baš kao što danas uživam i u sjećanju na njih. Ali izvedbena umjetnost traje onoliko koliko traju svjetla pozornice i ne može se, i ne treba, žaliti za time. Može se samo iskoristiti to vrijeme na sceni, taj susret s publikom i reakcija kolega, jer to je trenutak koji se nikada ne može ponoviti.
To savršeno razumijem, jer uvijek kažem da glumci i novinari rade jednako proklet posao. Na novinama se drugi dan gule krumpiri, a glumca tko je te večeri vidio – vidio je.
To su poslovi koji se vrlo brzo pretvore “u prah”. Nedavno su me glumci iz predstave “Murlin Murlo” zamolili mogu li napisati neki osvrt za njihovu predstavu, jer im treba za promociju. Rekao sam: “Naravno!” Jer su, zapravo, jako rijetke predstave koje čovjeka osvoje autentičnošću, sugestivnošću. To je trud profesionalaca koji jednostavno nadahnjuje, koji drugim glumcima daje snagu da teže prema tome. Tada vidim da to što glumci rade nije “prah”. Ostaje ta emocija koja je prešla rampu. Tako sam nedavno u šetnji gradom sreo gospođu koja se sjetila jedne moje jako stare uloge, koju sam jako volio. Bilo mi je čudno kako se netko nakon toliko godina sjeća baš te uloge, ali to je ta emocija koja glumu uspijeva izdvojiti iz svakodnevice. Nju glumac ne može tražiti nakon svake predstave, idući od čovjeka do čovjeka, ali se zato treba svakoj ulozi dati nesebično i vjerovati da je tako trebalo biti. Ali tu smo na toj nekoj energetskoj razini o kojoj je teško govoriti
Kada ste spomenuli energiju, ne mogu ne izložiti svoju teoriju o glumcima. Naime, neke od njih zovem “nosačima aviona”. To su oni uz koje doslovno svaki partner bude još nijansu bolji. A najveći takvi “nosači aviona” koje sam vidjela ste vi i Nina Violić.
Hvala! Prošlo sam ljeto imao veliko “pospremanje života”. I stana. Odlučio sam se za veliku prekretnicu u životu i čišćenje svega što mi ne treba – do kraja. Tako sam, pripremajući stan za majstore, među papirima našao vašu kritiku predstave “Prava stvar” (predstava iz 2014. u kojoj je i počela njegova veza s Jelenom Veljačom, nap. a.) i tek sam je tada pročitao. Napisali ste kako se osjeća da glumim i u mraku, a ja nikada nisam dobio veći kompliment od toga da je netko osjetio taj prijenos energije i dok je mrak na sceni. Dakle, još jednom hvala, a ako je to “nosač aviona”, potpisujem. To je valjda blagoslov s kojim se rodite. Dugo ga nisam bio svjestan, a kada sam osvijestio tu svoju osobinu, bilo mi je drago da je posjedujem.
Na kakve ste energije naišli radeći prvu predstavu u Kerempuhu, i to u naslovnoj ulozi?
Dramaturški je skraćena uloga liječnika, kojeg igra Borko Perić, tako da je pukovnik Ptica naslovna i glavna uloga. Dočekao me ansambl s kojim nikad nisam igrao, ali i s kakvim nikada nisam igrao. Od Vilija Matule i Branke Trlin kao najzrelijih, preko mene i Mlikote koji smo generacija, do Borka koji je najmlađi, to je koncentracija vještine, jasnoće i suradnje kakva se zaista ne sreće često.
Kako surađujete s redateljem Vinkom Brešanom?
Moram priznati da je Brešan redatelj s kojim imam problem. Bio bi taj problem rješiv kada bi se stvari mogle slegnuti i smiriti, kada bi bilo vremena da svatko ima prostora da se založi za svoju stranu, jer glumac i redatelj su na suprotstavljenim stranama. Ali svi znamo što radimo, svi znamo materijal. S vremenom se ispostavilo da smo uspostavili kontakt i da primam samo nekoliko sugestija i korekcija – i sve funkcionira. No, na početku mi je bilo izuzetno teško jer je to nevjerojatno delikatna uloga.
Kako se priča događa u ludnici, rekla bih da je to hod po rubu, jedan krivi korak i sve ode u karikaturu?
Da, istina je. U takvoj delikatnosti mora biti puno pažnje, obzira i vremena. A i inače mislim da je vrijeme koje poklanjamo jedni drugima ono najvrednije što dajemo.
Hoćemo li se pukovniku smijati ili ćemo nad njim plakati?
Mislim ovo drugo. Oko njega je još šestero luđaka i jedan liječnik, koji ne odskače puno od pacijenata, svi su izuzetno duhoviti, a pukovnik je vrsta mistika i vizionara koji je stalno u svom svijetu, dok ga ostali prate. Iz toga izlazi mnogo duhovitosti, iako pukovnik sam po sebi nije duhovit. I zato mi je ovo izuzetno privlačan zadatak.
I svi ti luđaci žele u Europu?
A Britanci baš izlaze iz Europe. No, to je stari komad, ne korespondira s trenutkom, ali u svojoj predvidivosti ljudske prirode, pa i politike, ima smisla i govori čak i o nekoj situaciji koja je ispred nas. Zapravo je sve ovdje hod po rubu, jer svaka ljudska individua mora proći svoju borbu s demonima. Vrijedi to i za svako društvo. Bojim se da smo u ovo vrijeme u kojem se brinemo za sva moguća prava, zapravo izgubili pravu ljudsku etiku. Ne razumijem zašto ljudi ne mogu biti odgovorni prema onome što rade, kada se zna da kazna čeka i dolazi, kad-tad. Mene to tjera u samoću, u izolaciju.
Kakvi ste tih zadnjih dana prije premijere, ležerni ili imate pojačanu tremu?
Treme nema na probama, ona dolazi s publikom, to je iščekivanje prvih reakcija. No, za mene je vrijeme uoči premijere uvijek vrijeme izolacije. Ti zadnji dani pred premijeru, kada imamo dvije probe dnevno, to je vrijeme u kojem se stvara luk napetosti. To je zapravo kondicijski trening uz koji mi, kada nisam u kazalištu, trebaju samo mir i tišina.
