Kao što slika govori tisuću riječi, tako knjiga ima tisuću života jer „svako ponovno čitanje iste knjige je drugačije, a vlastito iskustvo i osjećaji koji obuzimaju svakog pojedinca u trenutku čitanja utječu na to kako će percipirati djelo koje drži u rukama“, objašnjava književnica Snježana Babić-Višnjić, jedna od poznatih hrvatskih književnika u čije smo liste knjiga kojima se često vraćaju zavirili u povodu obilježavanja Svjetskog dana knjige.
Babić-Višnjić kaže da joj se često pod rukom nađe „Majstor i Margarita“, a baš se nedavno ponovno vratila prvom romanu talijanskog pisca Umberta Eca „Ime ruže“.
– Ima toliko adaptacija pa sam se zaželjela prisjetiti se onog čisto književnog trenutka i doživljaja koji mi se oslobodio kada sam prvi put čitala tu knjigu – navodi književnica kojoj je ovaj roman ipak bio „veće čudo“ kada ga je prvi put čitala. Tada se kao čudom čudila romanu, a sada se divi stilu, slojevima i strukturi djela.
Kada ima loše dane, ova književnica posegne za nešto vedrijim djelima, a obično su to humoreske Ephraima Kishona.
– Em su kratke, em me nasmiju i uvijek me oraspolože – ističe Babić-Višnjić.
I Kristian Novak najčešće se vraća onim djelima koja može čitati „malo po-malo”, a njegov odabir pada na „Meditacije“ Marka Aurelija i „Knjigu o travama“ koju je napisao Sándor Márai. Riječ je o kratkim mudrostima koje se, iako su napisane davnih dana, lako primjenjuju na život u 21. stoljeću, objašnjava Novak.
– Volim čitati sve i svašta, ovo su one knjige koje bih ponio na pusti otok – istaknuo je popularni književnik po čijim su romanima „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“ nastale i predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih i Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Prije nego što je postala jedna od najpoznatijih, nagrađivanih domaćih književnica i neupitno autorica čijim se djelima mnogi ljubitelji dobre knjige vraćaju, Julijana Matanović kreirala je i formirala svoj stav čitanjem romana „Flaubertova papiga“ Juliana Barnesa.
– Kad mi život počinje previše sličiti na književni tekst, u ruke uzimam „Flaubertovu papigu” – napominje Matanović. Dodaje da Barnes ovim romanom želi upozoriti da su i život i roman uvijek mješavina žanrova.
Ova je knjiga, objašnjava spisateljica, prevedena 1990. godine, a tih je godina kao mlada književna znanstvenica počela mijenjati svoj odnos prema interpretaciji književnog teksta. Počela je osjećati da književni tekst ima smisla samo onda kada nudi prostore u koje se svatko može upisivati vlastitim iskustvom.
– Moj je glas u akademskoj zajednici tada bio, a i ostao je, tih. I kad sam naišla na roman koji upravo o tome govori, mogla sam izgovarati sve ono što sam do tada i sama mislila, ali sam svoj stav mogla pojačati citiranjem nekog daleko većeg od sebe – objašnjava autorica koja je godinama suradnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali je HAZU nije prihvatio za redovitog člana zbog sukoba interesa, jer joj je akademik Pavao Pavličić suprug.
I Matanović, kao i Babić-Višnjić, smatra da ima onoliko verzija iste priče koliko ima čitatelja jer prilikom interpretiranja svakog djela svaki čitatelj polazi od svoje vlastite priče.
– Čitatelja možeš promijeniti, ali istovremeno moraš i razumjeti da se u njemu dok čita, ili u njemu dok piše, za prevlast uvijek bore najmanje dvije priče; ona osobna i ona pripovjedačeva – objašnjava autorica. Dodaje da je upravo „Flaubertova papiga“ uspjela opisati posljedice koje književni tekst može ostaviti u životu čitatelja.
Da ne bi došlo do krive interpretacije teksta, autor mora u svakom trenutku biti svjestan kako će čitatelj percipirati autorove misli. Dakle, mora istodobno misliti na sebe u odnosu prema drugima jer svaki pisac piše i za čitatelja i za sebe, tvrdi Babić-Višnjić. Upravo se Matanović u svojim počecima zbog iznimno velike čitanosti suočavala s optužbama da piše isključivo teme koje su zanimljive čitateljima.
– To jednostavno nije istina. Pisci su pomalo i sebična čeljad. Pišu da stanice svoga tijela oslobode pamćenja i da mogu nastaviti dalje s vlastitim životom. A to što je taj moj život nalik nataloženim bosanskim stijenama pa mnoge čitateljice mogu u nekom sloju vidjeti nešto svoje, to je druga priča – napominje književnica, a slično mišljenje dijeli i Novak koji također u prvoj fazi stvaranja piše isključivo za sebe.
– Pokušavaš neku svoju unutarnju dvojbu izbaciti na papir, a onda u kasnijim fazama, kad i ako vidiš da će nešto postati knjiga koja će ići na tržište, onda počneš razmišljati malo i o publici, ali u prvom redu pišeš sebi – kaže Novak.