Plodni i nagrađivani varaždinski autor Željko Funda u Disputu je objavio povijesni roman “Lepoglava”, posvećen tamošnjem ustaškom logoru u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno oko tisuću ljudi. O lepoglavskoj kaznionici od 1990. uglavnom se govori kao o mjestu gdje je bio utamničen zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. A Fundin roman pozornost javnosti skreće malo dalje u (ne)poznatu povijest, u vrijeme kad je Stepinac mirno sjedio na svom nadbiskupskom tronu u zagrebačkoj katedrali, a logorom u Lepoglavi suvereno vladao ustaški prvak Ljubo Miloš. Problemi u logoru i oko logora uvećavaju se kad u Lepoglavu dolazi Vjekoslav Maks Luburić (inače Milošev rođak), ustaški junak kojeg se, valjda, boji i sam Ante Pavelić. Funda vrlo realistično i očito upućeno skicira Lepoglavu iz 1944., u vrijeme kada se u ustaški logor dovode svi koji imaju bilo kakve veze s partizanima i komunizmom, ali i sa židovskom vjerom. Doduše, u lepoglavskom su logoru utamničeni i donedavni prvaci ustaškog pokreta, neki generali, ali i bivši ministri Ante Vokić i Mladen Lorković. I za njih vrijedi isti tretman kao i za druge logoraše. Tretira ih se kao životinje jer ustaše nemaju milosti za izdajnike. Funda nam svojim okrutnim skalpelskim perom dočarava ustaški teror i iživljavanja, napose inzistirajući na sadističkim ubijanjima počinjenim hladnim oružjem koja opisuje krajnje brutalno, često uz gangašku popudbinu, što dodatno naglašava tragičnost i grotesknost situacije. Pri tome se Funda ipak ne služi crno-bijelom tehnikom, jer čitatelju piše i o ustaškim strahovima, nadanjima, sumnjama u vojni poraz...
Njegovi ustaše ljudi su od krvi i mesa. Zaljubljuju se u logorašice, dive se njihovoj ljepoti, pružaju im zaštitu, filozofiraju o umjetnosti, opravdavaju ustaške okrutnosti poznatim činjenicama o okrutnostima svih vojski koje su do sada ratovale i ističu podatke o srpskim zločinima počinjenim nad hrvatskim življem diljem predratne Kraljevine Jugoslavije. Da “Lepoglavu” ne počnemo čitati kao povijesnu studiju ili udžbenik, Funda u radnju uvodi i izmaštane likove. Jednog je posudio i od Krleže. To je hrvatski slikar Leone Glembay, kakvog ga je stvorio Krleža, dakle ubojica svoje maćehe barunice Castelli, a Funda mu dodaje i izvanbračnog sina Eugena, ustaškog natporučnika koji u Lepoglavi mešetari, zabavljajući ustaše pričanjem crnih viceva kojih je ova knjiga doista prepuna. No Eugen nije samo ratni profiter koji preprodaje logoraški nakit. Ima on i dobrih ljudskih strana, baš kao što ih ima, primjerice, i ustaški natporučnik i ratni junak iz Bosne Janko Kirin. A da bi u svom kerempuhovskom stilu dodatno zapaprio radnju, autor je zamislio da u trenucima kad se Eugen šali s braćom ustašama, u istom tom lepoglavskom logoru umire i njegova rođena majka jer nema zvučno prezime Glembay pa njezina sudbina nikome nije važna. Funda u “Lepoglavi” piše i o stvarnim građanima Lepoglave, kao što su župnik Ferdo Krčmar (zanimljiv je lik njegove sestre Jele), samouki slikar Gabrijel Horvat, najvažnija lepoglavska čipkarica Danica Brossler, glazbenik Marijan Zuber, ilegalac i vicmaher Ivan Ferek Srećko.
Posebno su zanimljive stranice o župniku Krčmaru koji mora blagoslivljati ustaško oružje i ustaške oružnike kako bi spasio i vlastiti život, boreći se pri tom s kršćanskom savješću. No kad topovi riču, religije zatvaraju oči. Funda je svojim izazovnim romanom osvijetlio jedan mali dio hrvatske povijesti koji je danas postao žrtva naknadne pameti, povijesnog revizionizma i ideoloških isključivosti. Uspio je to spretnim fabuliranjem, inzistirajući na crnom humoru koji će, doduše, nekima vjerojatno zasmetati, baš kao što će im zasmetati i sama pojava tog hrabrog i neočekivanog romana koji će Fundu zasigurno uključiti u sam vrh suvremene hrvatske proze. Jer, u “Lepoglavi” je ponajviše riječ o fikcijskoj prozi, i to onoj tvrdokuhanoj. Prozi koja je u zagorskom obješenjačkom stilu debelo urešena galgenhumorom po kojemu je Funda legitimni nasljednik Miroslava Krleže. Dok je Krleža opisao Prvi svjetski rat, Funda se posvetio Drugom koji još uvijek traje na ovim našim licemjernim prostorima.
