Massimilla di Serego Alighieri, prapraunuka Dantea Alighierija, živi na poljodjelskom, zapravo vinogradarskom imanju Valpolicelle pokraj Verona.
– Naša je obitelj tu od 1353. – objašnjava Massimilla di Serego Alighieri, nasljednica tvorca talijanskog jezika čiju 700. obljetnicu smrti (umro je u Ravenni 1321.) ove godine Italija obilježava mnogim prigodnim raspravama, konferencijama, knjigama itd. “Božanstvena komedija”, jedno od najvažnijih djela talijanske i svjetske književnosti, ima tri dijela, Raj, Čistilište i Pakao, a uz ostalo tematizira i politiku, ljudske mane, korupciju, licemjerje itd. s Massimillom di Serego Alighieri razgovarali smo na daljinu, preko videa. Javila se iz svoga stana u Veroni, a ja sam bio u svom u Rimu. Pomoglo mi je udruženje stranih novinara (Stampa Estera) s obzirom na to da Danteova nasljednica ne želi govoriti o toj rodbinskoj vezi, već samo o Amaroneu, vinu koje proizvodi (jedno od najboljih talijanskih vina, najbolje po mojem i ne samo mojem, mišljenju), koje je prije desetak godina bila predstavila u Stampa Esteri. Smatra da treba slaviti Dantea, a ne govoriti o njegovim potomcima.
– Kao što znate, Dante Alighieri bio je izbačen iz Firence (previše je kritizirao vlasti) pa je došao u Veronu, a obitelj ga je slijedila, odnosno njegovi sinovi Pietro i Paolo. Pietro se nastanio u Veroni, odnosno na području Valpolicelle, točno tu odakle vam govorim, odnosno u Gargagnagu di Valpolicella, gdje je kupio terene 1353. godine. Od tada pa do danas mi smo stalno živjeli u Gargagnagu. Vlasništvo nad tim prostorom nije promijenjeno od tada iako je, mislim dvije ili tri generacije poslije Pietra obitelj pozvana da se vrati u Firencu. Egzil za obitelj Alighieri povučen je i jedan se član obitelji vratio u Firencu, ali samo da uzme neke obiteljske dokumente. Mogla bih vam ispričati cijelu povijest svoje obitelji, ali bilo bi predugačko i, mislim, možda i dosadno. Ipak ću vam reći nešto o sebi. Zovem se di Serego, jer u 16. stoljeću posljednja nasljednica obitelji Alighieri, Ginevra Alighieri, bila je žena i nije mogla nastaviti nositi ime obitelji. Ginevrin stric Francesco pokušao je nositi obiteljsko ime. Dobio je dopuštenje, ali je imao tri kćeri, koje to nisu mogle. Ginevra se udala za Marcantonia Serega, obitelj iz Vicenze, i tako su se spojila dva prezimena 1549. godine, odnosno nakon što su se njih dvoje vjenčali. Imali su 15-ero djece. Prvorođeni sin zvao se Pieralvise i nosio je prezime di Serego Alighieri. Prođimo nekoliko stoljeća, do mog prapradjeda koji se zvao Dante. Bilo je više Dantea u obitelji. Moj prapradjed bio je gradonačelnik Venecije u više mandata i onaj koji je uveo javni prijevoz, pa je ostao u sjećanju. Proširio je mnoge kale, ulice. Ako u širim ulicama pogledate na ploče, vidjet ćete da na njima piše kako ih je proširio Dante di Serego Alighieri. I njegov sin se zvao Pieralvise, što je vrlo učestalo ime u obitelji. Moj prapradjed je bio Dante, moj pradjed je bio Pieralvise, moj djed je bio Dante, moj otac Pieralvise, dakle ja sam trebala biti Dante, ali sam ih zeznula rodivši se kao žena – kazala je uz osmijeh Massimilla.
Osjećate li težinu biti nasljednicom takve ličnosti kakav je bio Dante. Koje su prednosti, a koje manjkavosti toga?
Zasigurno je biti potomkom više počast nego prednost. Težinu sam osjetila u razdoblju školovanja. Možete si zamisliti kako je za mene bilo učiti “Božanstvenu komediju”, koju se u Italiji uči na svim razinama srednjeg obrazovanja. Bila sam u gimnaziji u kojoj je ravnatelj Don Zanon bio dantist (izučavatelj i stručnjak za Dantea), pa je osim redovnih sati talijanskog jezika (na satovima talijanskog jezika u Italiji se uči i iz Dantea) dodao i sat više učenja “Božanstvene komedije”. Svi smo bili jako sretni zbog toga. Šalim se. Učenici s kojima sam bila u razredu zasigurno su bili ljutiti. Mene su u školi uvijek ispitivali o “Božanstvenoj komediji” pa, kada bi se ispitivao drugi učenik, s njime su ispitivali i mene. Očekivalo se od mene da znam nešto više, a u trećem razredu gimnazije iz talijanskoga su me čak i rušili. Profesor talijanskoga mi je rekao da me ruši jer vidi da mi je dojadilo učiti o Danteu. Najesen sam mu morala donijeti ono što ja mislim o Danteu, Petrarci i Boccacciu, ali ne što se u njima uči u školskim knjigama. Tada još nije postojao Google, pa sam morala tražiti po enciklopedijama. Nakon toga istraživanja počela sam više cijeniti literaturu i biti otvorenija prema njoj. Prednost je što imaš čast nositi to prezime.
Biti Danteov potomak donosi i neke obveze. Koliku je ulogu imao u vašem životu, privatnom, a ne školskom?
Biti njegovom nasljednicom ne stvara nikakve obveze. No, kad sam bila dijete, čudila sam se tolikim knjigama s mojim prezimenom. Poslije sam shvatila zašto je tako. S tri sam godine naučila čitati i pisati, a zatim sam naučila napamet početak “Božanstvene komedije”. Jednom u Veneciji, a imala sam četiri godine, otac me podignuo i stavio na bunar te kazao da recitiram ono što znam, a ja sam počela recitirati “Božanstvenu komediju”. Uvijek je bila dio našeg života. Naravno, tek sam poslije počela shvaćati i cijeniti je.
Kaže se da je Danteov sin tražio rukopise svoga oca nakon što je sanjao da nedostaju neka pjevanja. Koliko dokumenata posjedujete?
To je lijepa priča, legenda. Dante je, kao što znate, umro u Ravenni. Nakon smrti je otkriveno da nedostaje 13 pjevanja, posljednjih 13 iz Raja. Legenda ili ne, ali je navodno u snu Danteovu sinu rečeno da se tih 13 pjevanja nalazi upravo na mjestu na kojem je umro njegov otac. Sin odlazi u dolinu Comacchio (u kojoj je Ravenna) tražiti 13 pjevanja. Pronašao ih je i tako je “Božanstvena komedija” kompletirana i objavljena (Dante je pisao “Božanstvenu komediju” od 1304. do svoje smrti 1321., a prvo je izdanje, “editio princep”, izašlo iz tiska 1472. godine. Prema tome, Dante nije vidio tiskano izdanje svojega najvažnijeg djela). Ne postoje rukopisi, pa ni Danteovi potpisi na stranicama djela. Dokumenti koje posjedujemo nastali su poslije objavljivanja “Božanstvene komedije”. Posjedujemo, recimo, ugovor o kupnji terena u Vallpolicelli. Na prethodnima nema potpisa Alighieri. Do sada nismo pronašli ni jedan rukopis ili potpis moga pretka.
Postoje li Danteovi važni tekstovi o njegovoj obitelji, jeste li nešto otkrili?
“Božanstvena komedija” aktualna je i danas. Sve što je tada Dante napisao vrijedi i danas. To je, smatram, veličina njegova djela. Ima likova i stihova koji su mi vrlo dragi.
Što mislite o Danteovim moralnim načelima. Osuđivao je lihvare i financijske malverzacije u Firenci, koja je tada bila kao današnji Manhattan?
Zna se da nije imao dlake na jeziku i da nije imao lijep karakter, a nije se bojao ni prigovoriti svojim sugrađanima. U pakao je stavio osobe za koje se znalo tko su. I njegova se moralna načela mogu propitivati; kritizirao je lihvare, a bio je iz obitelji koja je po bila baš to, posuđivala je novac. U pakao je stavio lihvare, koji su za njega bili nešto drugo od članova njegove obitelji koji su također posuđivali novac. Između Dantea i Firence bilo je uvijek ljubavi i mržnje. O Firenci ne govori nikad ništa politički dobroga kao ni o Firentincima. No iz egzila je pisao da tuđi kruh nikada nije dobar. Volio je Firencu. No, u šestom pjevanju Pakla, potom u Čistilišta i Raju govori o korupciji ne samo u Firenci nego i na cijelom talijanskom prostoru. U to je vrijeme Firence, kao i cijela Italija, bila vrlo korumpirana, pa je Dante nije slavio u svojim djelima.
Koji vam se dio “Božanstvene komedije” najviše sviđa?
Meni su najdraža pjevanja iz Pakla. Obožavam, recimo, prvo pjevanje te pjevanje u kojem se govori o Paolu i Francesci, pa stihove i kojima se spominje Odisej. Volim i pjevanje u kojem Dante govori o vodiču za lovce jer u njemu govori o egzilu i njegovoj obitelji, ali i posljednje pjevanje Raja, koji smatram vrhuncem: Majka Djevica kći tvoga Sina. To je molitva za sve, o kojoj sada mislim u ovome ne baš sretnom trenutku našega života.
Koliko je Danteovih potomaka?
Imam bratiće i sestrične. Neki više i ne nose prezime Serego Alighieri i dolaze iz raznih krakova obitelji, odnosno potomci su Danteovih bratića i sestrična. No, kažimo da u ovoj 21. Danteovoj generaciji ima 26 osoba.
Imate li i koliko dokumenata o Danteu?
Kao što sam spomenula, najstariji je onaj iz 1353. o kupnji terena. Postoje dakako i dokumenti koji su bili poslije napisani, ali riječ je o onima vezanima za posjedovanje kuća, terena, odnosno imovine. Sada su ti dokumenti pohranjeni u kompjutorima, ali oni papirnati čuvaju se u arhivu. To su uglavnom dokumenti o obitelji, o vjenčanjima.
U “Božanstvenoj komediji” Dante govori o hodočasniku koji je došao iz daleke Hrvatske. Zasigurno znate za te stihove, ali znate li, možda, tko je bio taj Hrvat?
Priznajem da nisam znala za taj dio. Zasigurno bi mi moj profesor dao ocjenu tri (u Italiji su ocjene od jedan do deset, a prolazna je od šest naviše. Dobiti tricu je više nego negativno. op. a.). Ispričavam vam se i bolje ću se informirati, ali stvarno ne znam da se Dante susreo s hrvatskim hodočasnikom. No, to mi je i poticaj da ponovno pročitam “Božanstvenu komediju”.
Poslao sam joj XXXI. pjevanje iz Raja, u kojem sveti Bernard poziva Dantea da promišlja o Mariji (94-117). Tu se sveti Bernard obraća Danteu i potiče ga da svoj pogled usmjeri prema ruži kako bi njegovo putovanje prema Bogu završilo pripremom na visoku viziju Njegova uma. Marija će, dodaje svetac, pomoći Danteu da dobije milosrđe jer je on, Bernard iz Clairvauxa, njegov vjerni (obožavatelj). Dante je sličan hodočasniku koji dolazi iz daleke Hrvatske vidjeti Veronikino pokrivalo i ne prestaje ga gledati zbog sreće o promišljanju Kristova lica jer se pjesnik divi dobročinstvu Bernarda koji je u ovom životu okusio Božji mir. Massimilla mi je zahvalila.
– Poslije ću potražiti taj dio u “Božanstvenoj komediji”. Kaže se daleka Hrvatska. Možda je za tadašnje pojmove bila daleko, ali sada je Hrvatska jako blizu i ja je osjećam bliskom, a i prijatelje Hrvate osjećam vrlo bliskima. U svakom slučaju zahvaljujem što ste mi poslali to pjevanje, koje ću svakako pročitati – rekla je moja sugovornica. Nekoliko dana poslije komunicirali smo e-mailom. Napisao sam joj da ima u Hrvatskoj ljudi koji drže da je Dante posjetio Hrvatsku. Autor knjige “Danteove staze po Hrvatskoj” Ivan Lerotić drži kako je Dantea u Hrvatsku pozvao hrvatski biskup Augustin Kažotić, koji je stupio u kontakt s pjesnikom tijekom hodočašća u Rim 1300. godine. Biskup Augustin Kažotić navodno spominje i mjesta koja je Dante posjetio. Među njima su Zagreb, Dubrovnik, Split, Korčula, Trogir, Zadar, otok Rab. Zna li nešto o navodnom Danteovu putovanju u Hrvatsku, pitao sam e-mailom Massimillu?
“Zahvaljujem vam na tome što ste mi pisali. Kao što ste shvatili, to što sam potomak Dantea, ne znači i da o svojem pretku i njegovu djelu znam više od ostalih, ali sam pronašla tekst koji bi vas mogao zanimati. Postoji knjiga koja govori o obitelji Alighieri u Veroni, a lik Sancassanija govori upravo o Danteu u Hrvatskoj”, napisala mi je.
“Zahvaljujem na odgovoru. A, znate li da je jedan Danteov rođak, navodno sin njegova prvorođenog sina Pietra Nicolò Alighieri 1399. kupio najstariju ljekarnu u Zagrebu, utemeljenu 1355. Danas je na njoj ploča koja govori o tome da je njezinim vlasnikom u 14.-15. stoljeću bio Nicolò Alighieri”, upitao sam je.
“Nisam znala, ali vas molim da mi pošaljete slike te ploče”, bila je zainteresirana.
Vratimo se na pitanja postavljena tijekom videokonferencije.
Sigismund Luksemburški, car Svetoga Rimskog Carstva, a od 1387. i kralj Hrvatske, jednom je vašem pretku 1434. dodijelio plemićku titulu grofa. Nasljeđuju li plemićku titulu samo muškarci?
Ne, ne samo muškarci. Ja sam grofica, a i moja sestra ima tu plemićku titulu. Nisam stručnjakinja za plemićke titule, ali i obitelj Serego je dobila plemićku titulu Svetoga Rimskog Carstva. Nas dvije sestre grofice smo premda smo žene. Kćeri smo grofa. No, ima plemićkih titula koje nasljeđuju samo muškarci, pa i samo prvorođeni. Ja sam prvorođena, ali je grofica i moja sestra koja je drugorođena. Može se reći da imamo sreće (smijeh).
Je li točno da su Dantea u obitelji zvali jednostavno “on”?
Da, to je točno. Govorilo se, na primjer, što bi “on” kazao, što bi “on” učinio. I mi sada u obitelji za Dantea govorimo “on”. Bilo bi mi malo čudno govoriti predak ili tako nešto. Kažem “on”.
Postoji li neko mjesto na kojem odajete počast Danteu?
Ja idem na njegov grob u Ravenni. To je za mene najvažnije mjesto. Mislim također da je dobro što je pokopan u tom gradu koji mu je mnogo pružio, više od bilo kojega drugog grada. Osim toga, Ravenna ga stalno slavi, svake godine, ne čeka za to neku njegovu godišnjicu.
Budući da se još traga za rukopisima, je li točno da se vaš otac obratio gatari za pomoć?
Ne, nije moj otac, ali priča je jako čudna. To je bila moja prateta Mariaelena. Nije se ona izravno obratila gatari, već je na seansu pratila prijateljicu koja je bila u Rimu. Pratila je prijateljicu i čekala da gatara završi. Teta joj se nije ni predstavila. Gatara je na brzinu završila s tetinom prijateljicom i onda je mojoj teti kazala da je zanimljivija od prijateljice koju je dopratila. “Premda se nisi predstavila, znam tko si, pripadaš vrlo važnoj obitelji i tražite nešto što možete pronaći na svojem imanju u Gargagnanu, pokraj Verone, u toj i toj sobi ispod toga i toga stola”, kazala joj je gatara. Moja teta Mariaelena vratila se u Gargagnano; kopali su u podu ispod stola, pa i po zidovima, ali nisu ništa pronašli. To je priča o gatari. Mnogi ljudi, znanstvenici izučavaju Danteov životopis i njegova djela. Sjećam se, bila sam još djevojčica kada je došao matematičar-geograf koji je kazao kako se izučavanjem slogova triju danteovskih stihova dođe do mjesta na kojem se nalaze dokumenti, upravo ispod toga poda, koji se nalazi u drugoj sobi u odnosu na onu koju je bila naznačila gatara. Moj ga se otac oslobodio kazavši da to ništa ne znači. Matematičar je otišao, ali poslije je moj otac ipak otišao kopati na naznačenom mjestu, no ni on nije ništa pronašao.
Massimilla di Serego Alighieri spomenula je kako je najstariji dokument koji posjeduje njezina obitelj onaj o kupoprodaji terena u Gargagnagu iz 1353. Još se traga za dokumentima iz doba Danteova života. Ni rukopis “Božanstvene komedije” nije nađen niti je igdje zabilježen Danteov potpis. Prema tome, uzaludno je govoriti o tome je li Dante bio u Hrvatskoj jer o tome nema dokumenata, a bez njih ništa ne može biti potvrđeno. Za to je, po mome mišljenju, važna knjiga Frane Čale “Gli Alighieri a Zagabria nel Trecento” (“Alighieri u Zagrebu u 14. stoljeću”) napisana na talijanskom jeziku 1981. U njoj se kritizira knjiga Gianbattiste Carla Giuliarija, objavljena 1865. Giuliari polazi od činjenice da je Danteov rođak Nicolò imao ljekarnu u Zagrebu, što je prvi put objavljeno u toj knjizi. Dakle, prije 1865. se nije znalo za Danteova rođaka u Zagrebu. Francesco Scarcella, direktor gradske knjižnice u Veroni, govorio je o knjižici pod naslovom “Alighieri iz Verone u starim i novim dokumentima” napisanoj 1965., koju je F. Čale kritizirao. Ustvrdio je da su u njoj samo prikupljeni neki podatci o obitelji Alighieri razbacani posvuda te da je knjiga nepotrebna jer je nastala na neobičan način i bez ikakve je znanstvene podloge. U njoj nema nikakvih fusnota ni pozivanja na neki od dokumenata. Kaže se i kako nema nikakvih dokumentiranih dokaza o tome da je neki Alighieri bio u Zagrebu. Sumnja se i u postojanje Nicolòa Alighierija. Giuliari ga spominje kao sina prvoga Danteova sina Pietra. U službenoj biografiji piše kako se Pietro oko 1335. oženio Iacopom di Dolcetto de Salerni, s kojom je imao tri kćeri, Alighieru, Gemmu i Luciu, koje su postale benediktinske redovnice, i jednog sina Dantea, rođenog oko 1349. Imao je i nezakonskog sina Bernarda. Ne spominje se Nicolò. Zbog toga podaci o zagrebačkom Alighieriju, koje iznosi Scarcella, ostaju bez objašnjenja, piše Čale. Jedini je izvor knjiga Giuliarija, u kojoj također nisu navedeni izvori. Ne postoji podatak o postojanju Nicolòa Alighierija, pa se može zaključiti, zasad, dok se eventualno ne pronađu kakvi novi dokumenti, da nije ni postojao. Ploča na zgradi zagrebačke ljekarne je nevjerodostojna. Evo zašto ni Massimilla di Serego Alighieri nije komentirala postojanje zagrebačkog Alighierija. Nema ga u podacima o njezinim precima. Nije komentirala pretpostavku da je Dante bio u Hrvatskoj, jer za to nema potvrde. Dok se ne budu pronašli dokumenti stariji od 1353. godine, na znanstveni način ništa se neće moći dokazati.
