Prije nego što objasnim historijat same nagrade Večernjeg lista za kratku priču Ranko Marinković, moram razjasniti neke dileme i nedoumice koje se vuku već više od pedeset godina. Neki tvrde da je natječaj za kratku priču star 51 godinu, a drugi da je star 53 godine. O čemu se zapravo radi?
Recenzije knjiga i priče s placa
Grupa mladih pisaca kojoj sam pripadao, nakon što je prošla šegrtovanje u omladinskim listovima (Polet, Omladinski borac, Novine mladih, Studentski list) raspršila se na sve strane. Dalibor Cvitan, Branimir Donat i ja bili smo pozvani od legendarnog Ivana Krole, urednika kulture “Narodnog lista” (kasnije “Večernjeg lista”) na suradnju. Istodobno nas je pozvao i urednik u časopisu “Republika” Novak Simić. Bili smo, uglavnom recenzenti novih knjiga, ali pisali smo i izvještaje s tržnice, za tadašnju gradsku rubriku, a Donat se, primjerice, upuštao i u otkrivanje starih gastronomskih recepata. Pridružili su nam se Đuro Novalić, Lela Zečković. Mirko Rogošić, Branislav Zeljković, a kad je Večernji list započeo objavljivati kratke priče stranih autora, naše se društvo proširilo na Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Fedora Vidasa, Matu Zorića, Josipa Tabaka, Zvonimira Goloba, Vojislava Kuzmanovića jer nas je dosta stanovalo u novosagrađenoj kući koju smo (kao zadrugari) sami financirali u Čakovečkoj ulici, a koju smo tada prozvali “Mali Oxford”.
Bio sam sve više orijentiran na Večernji list, čiju je kulturu tada uređivao Danko Oblak, dok je glavna urednica bila Vera Vrcić. Izabirao sam i prevodio kratke priče, uglavnom Hemingwaya, Saroyana, O’ Henryja, Maughama. Prevodili su i Šoljan, Slamnig, Donat, Cvitan,Tabak, Novačić, Zorić i Zeljković. Na većinu prijevoda nismo se ni potpisivali, imitirajući, valjda, velikog T. S. Eliota, koji svoje kritike u “The Times Literary Supplementu” nije potpisivao. Sjećam se iz tog vremena jedne zgode: preveli smo Knuta Hamsuna, a to je te 1965. godine bila javna sablazan, htio sam da se prevede Stefan Zweig, ali Zweig je bio problem kao i naši pripovjedači – bile su to sve velike priče i, dok sam godinama nagovarao Šegedina, Kaleba, Božića, Jeličića, Slobodana Novaka, Aralicu da napišu kratku priču, što smo mogli napraviti sa Zweigom?
Došao sam na ideju da priču “Tajna koja teče” i koja se sastoji od puno kraćih formi, objavimo samo jednu od tih kratkih priča, ali smo ipak odustali. Zaista smo bili opsjednuti onom čudesnom Hemingwayevom pričom napisanom na salveti za okladu s jednim svojim društvom, od samo šest riječi od kojih se čitateljima ledi krv u žilama. To je priča koja glasi: “Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.” Ili u originalu: “For Sale: Baby shoes, never worn.”
Ono što budi emocije
U razdoblju od 1964. do 1966. objavljeno je i više priča domaćih autora. Tada sam nagovorio Danka Oblaka da odemo do Vere Vrcić i predložimo joj da osnujemo stalni natječaj za kratku priču. Zaključak je bio, da sve do sada objavljene priče domaćih autora pregleda i ocijeni žiri i da “Večernji list” dodijeli nagrade, a nakon toga da odmah raspiše prvi natječaj. Predsjednik žirija koji je ocjenjivao priče bio je Vlatko Pavletić. Dodijeljene su tri nagrade, 8. siječnja 1966. godine, za priče objavljene između 1964. i 1966.godine. Iste godine raspisan je i prvi javni natječaj Večernjeg lista za kratku priču. Zato sam mišljenja da imaju pravo i oni koji staž priče određuju od 1964. i oni od 1966.
Ovo je trebalo objasniti prije nego što se upustim u iznošenje pregleda starosti Večernjakove priče u odnosu na slične natječaje, posebice u Europi. I za mene samog bilo je šokantno otkriće da je BBC (BBC National Bath Short Story Award) započeo svoju nagradu za kratku priču, koja ima status nacionalne nagrade 2005. godine, s namjerom da unaprijedi kratke pripovjedne forme, kao i to da je londonski The Sunday Times otvorio svoj natječaj 2009. godine. Nottingham Writer’s Club svoj je natječaj osnovao 2014., a TV mreža “The Literature Network” pokrenula je svoj natječaj 2005. Nagrada Million Writers za kratke priče objavljene na mrežama utemeljena je 2003.godine.
Američka nagrada “Boston Review” za kratku priču osnovana je 1993. godine, čuveni “The London Magazine” koji izlazi od 1732. godine pokrenuo je natječaj za kratku priču 2016., a u Torontu, u okviru Alice Munro festivala, osnovan je natječaj za kratku priču 2004.godine.
Nedugo nakon smrti Gabriela Garcije Marqueza 2014. dodijeljena je prvi put nagrada “G. G.Márquez” za kratku priču argentinskom piscu Guillermu Martinezu. Da bi uveličao značenje ove nagrade, prvu nagradu je pobjedniku uručio sam kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos.
O značenju Večernjakova natječaja govore činjenice: u “Antologiji hrvatske kratke priče”, 2001. sastavljača Miroslava Šicela, objavljeno je 19 priča iz Večernjakova natječaja, među ostalim i autori: Luko Paljetak, Goran Tribuson, Anđelko Vuletić, Ivan Kušan, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Mirko Božić, Joža Horvat, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb. U “Suvremenoj hrvatskoj noveli” I. i II. (iz 1971. godine) Dubravka Jelčića uvršteni su iz Večernjaka: Anđelko Vuletić, Čedo Prica, Mirjana Matić-Halle i Nedjeljko Fabrio, u “Suvremenoj hrvatskoj noveli” (1997.) sastavljača Tomislava Sabljaka objavljena je priča Anđelka Vuletića.
Nakon smrti Ranka Marinovića (28. siječnja 2001.), koji je punih petnaest godina vodio stručni žiri Večernjeg lista za kratku priču, natječaj i nagrada dobili su ime po velikom hrvatskom piscu Ranku Marinkoviću u suglasnosti s nasljednicima – sinom Vinkom i kćeri Anom.
Ljudi obično misle kako je lako napisati kratku priču, ali koncentracija za kratku priču traži dug, naporan i precizan rad. Čak i kad imate ideju, morate razmišljati o budućnosti svoje priče, u što će se sve pretvoriti vaša ideja, imaju li likovi, kojih ne smije biti previše, svoj jezik, svoje osobine, ideje, gotovo svoj izgled, sudbinu, pogled na svijet. Važno je individualizirati svaki lik, da se zna kojem liku pripada žargon, kojem psovka, kojem lokalizam. Hemingway je savjetovao: ”Prisjetite se koje ste zvukove čuli i što je bilo rečeno. Pronađite ono što je što je kod vas probudilo emocije, što se dogodilo, a da je kod vas izazvalo uzbuđenje. Tada to zapišite tako da bude jasno svakom čitatelju, da on vidi i osjeti sve što ste i vi vidjeli i osjetili.”
Kaže se obično, da pisac kad napušta restoran u kojem je zapazio neke zanimljive likove, mora svojim pogledom obuhvatiti sve, jer ono što mu ostane u memoriji bit će mu od koristi kad jednog dana bude opisivao atmosferu u tom restoranu. Važno je istrenirati lakonsko izražavanje i zato se stalno treba vraćati na Hemingwaya i na njegovu salvetu. Kad čovjek teoretizira ili pak čita teoriju, cijela priča o kratkoj priči možda i izgleda laka, ali kad pročitate prosječno 600 priča godišnje (a toliko ih u jednoj sezoni stigne na Natječaj kratke priče Večernjeg lista “Ranko Marinković”), to ponekad izgleda očajno. Oni koji su dokučili da izmišljene priče nisu baš po volji urednika, u popratnom pismu uz priču napišu i opasku, da je priča bazirana na stvarnom događaju. Pomislim otkuda tom čovjeku toliko stvarnih događaja, i dođem do zaključka da on stvarno izmišlja takozvane stvarne događaje i tu obično nastaje trajni ‘kuršlus’. Sjajni G. G. Márquez je jednom rekao: ”Bože, spasi me od izmišljanja.”
Prepuštam stručnjacima, kritičarima, teoretičarima i povjesničarima književnosti da ocijene značenje Nagradnog natječaja i priča koje Večernji list objavljuje od 1964.godine, ali nesumnjivo je da je Večernji list svojim natječajem stvorio tip moderne hrvatske kratke priče. To je i glavni argument u korist teza da upravo ova nagrada zavređuje status nacionalne nagrade.
Da nekada ste bili nešto a sada ste isto sranje kao ostale navedene kuće.