I. Mučnina
Telefon je uporno zvonio. Čuj, D., moraš se vratiti, loše je, sjedni na avion i dođi ako još želiš s njome izmijeniti nekoliko rečenica. Ponesi, molim te, šum pjene na dravskome valu koji si snimio onoga dana kada ste, kako mi upravo govori, sjedili u Edenu ispod orahove krošnje i pričali o igri uz koju preživljavate sve oko sebe. Želi zvuk njezine rijeke umjesto južnoga vjetra koji je toga dana oko vas obigravao. Da, evo, prenosim ti, još uvijek pamti kako si se glasno smijao pijući produženu kavu s mlijekom, a ona domaći Amaro, kako ste zaboravili na vrijeme njezina odlaska i tvoje obaveze koje si imao toga dana pa ste morali juriti vrućim pločnicima do mjesta na kojemu je tebe čekao taksi, a nju nervozni vozač.
Prije nego što dođeš, pokušaj pronaći zvuk koraka po pločniku one žene koja svaki dan u šest i trideset prolazi ispod našega prozora u spavaćoj sobi krećući se prema tržnici. To bi isto voljela čuti barem još jednom jer točno je znala ritam njezinih koraka koje je u polusnu slušala nekoliko zadnjih godina znajući da će za nekoliko minuta obližnja crkva otkucati dva puta pa će onako snena krenuti rukom prema noćnom ormariću na kojemu joj stoje pripremljene tri tablete – jedna dvobojna kapsula, mala zelena i nešto veća, a grublja bijela. Nemoj zaboraviti donijeti njezine zube, plastičnu Spiderman čašu i četkicu, neseser koji je zaboravila u žurbi na stolu u prvoj sobi, upravo mi to govori po tko zna koji put već nekoliko dana. Požuri…
Shvatio sam da nakon ovoga poziva ipak moram krenuti, spustio sam slušalicu i osjetio grč u želucu. Mučnina. Uhvatila me već u trenutku kada sam slutio kako je izgovorena rečenica ona nakon koje ne slijedi iduća, otrčao sam do WC školjke, jedva uspio podignuti poklopac, želio sam je samo izbaciti iz sebe. Nekoliko glasnih grubih zvukova izišlo je iz mojega grla, ali nije ona. Zaustavila se u teškoj bijeloj pljuvački i ništa više. I još žešćoj gorčini jer ovo je bilo prvi put nakon pet godina da me je nazvao brat na kućni broj stana naše obiteljske kuće.
Užasna djeca, rekla bi zasigurno Ona, govoreći mi potom o jabukovu cvijetu i svetkovini bjeline rascvjetanih voćaka u našemu vrtu, pričala bi glasno se smijući, o radosti prvoga snijega koji blista sam od sebe i grudanju na trgu preko puta našega stana kada me je pogodila gruda, u koju je moj brat sakrio kamen, ravno u usta pa sam krvav i uplakan vikao da su svi susjedi otvorili prozore ne bi li vidjeli što se zbiva.
Težine u meni bilo je i dalje, oči su se iznova napunile suzama, lice je bilo crveno, miris kiseline širio se prostorom. Polako sam se podigao iz gotovo klečećeg položaja, prišao slavini, otvorio vodu, oprao ruke, uzeo četkicu za zube i bez paste, onako samo hladnom vodom, prešao preko njih. Pogledao sam u ogledalo dok su mi prsti bili pod ledenim mlazom, nisam vidio ništa. Bijeli zamućeni stakleni prostor, osjetio sam znoj na čelu, mučninu i grč u trbuhu.
Pokušat ću još jednom izbaciti iz sebe tu bijelu neman koja me steže, mislio sam, pa opet kažiprst stavio duboko u grlo, do kraja jezika, gotovo da sam mogao osjetiti vrh želuca, ali lošina nije željela van, željela je biti i tjerati na suze, oštru bol do grčenja i prazninu od ništa kojoj nisam znao stati na kraj.
II. Listovi salate
Umjesto da hranim dijete, ja sada Tebi, mojoj Ptici, dajem mrvicu po mrvicu celera, tražim i pokoji grašak, peršin, kelerabu, krumpir, a ti kljun otvaraš najviše ako vidiš narančastu boju znajući da tada dolazi ono slatko. Možda nisam dovoljno kuhao ranojutarnji ajngemahtec onako kako me učila baka, govoreći pri tome: “M., uvijek sitno nasijeci povrće i kuhaj na slaboj vatri”, ali toliko si bila nemirna, toliko si drhtala bolnim tijelom da sam pojačao plamen kako bih što prije sreo tvoj mirni pogled koji je značio da sam ipak stigao na vrijeme. Nakon nekoliko gutljaja hrane poželjela si vode, davao sam ti je kapaljkom za nos polako pazeći da ti što više kapi dođe do trbuha. Pomak kljuna u desnu stranu bio je znak završenog objeda.
Sjeo sam za stol preko puta krletke na koju sam te stavio, uzeo prepečenac i jedan list zelene salate, umočio ga u hladno mlijeko misleći na tvoj skori let ponad vrha Sagrade famillije.
III. Koža
Sinoć sam vidio kožu svoje majke koja je umirala na krevetu pored mene. Nisam skidao pogled s njezina lica koje je na noćnom svjetlu bilo gotovo bez bora. Oči su joj bile poluzatvorene, mirno je ležala onako djelomično pokrivena, u bijeloj potkošulji i bijelim Tena pelenama za odrasle. Kroz poluspuštene rolete dopiralo je svjetlo ulice od noćne tišine, vjetar je pronalazio mjesto na kojem će provesti tren kako bi naglasio osjet smirenosti naša soba.
Ispod kože onako prozračne, tanke, voštane činila mi se iznimno skrušenom, nemoćnom i jako lijepom. Imao sam osjećaj da je taj posve blagi lahor može rasporiti kako bi svih šest slojeva odjednom nahrupilo van. Poželio sam je svući, prekrojiti detalje i iznova je obući ne bi li se ovako nova, drugačije posložena, ispod nje osjećala bolje.
Pogled mi se zaustavio na koži noge koja je virila ispod ljetnog pokrivača. Bez ijedne rascpucale kapilare bljeskala je u tmni, pomalo živo i posve nepripadajuće utonulom ostatku tijela u madrac ispod nje. Lijeva joj je noga bila nepomična, a desnim gležnjem pokušavala je naći položaj koji će joj najbolje odgovarati. Zamolila me za pomoć. Prišao sam i osjetio miris čiste nježnosti koji se širio oko nje. Nisam primijetio propadanje, starenje, njezina nagost u tome mi se trenutku činila kao Božji plašt milosti, međusobni stid nije postojao. Koža joj je bila mramorna, želio sam je dodirnuti, osjetiti, znao sam kako je moćno bilo to tijelo kada sam gotovo edipovski zaljubljen u nju gledao prema žudnji, strasti, tajnovitosti i ljepoti koja je brisala sve ostalo. Ni sada iz njega nije zračila praznina, već samo krhka, bolna oronulost koja gubi kontrolu nad rukom, trupom, koja kopni pretvarajući se u paučicu većeg, nepravilnog trbuha, tankih izduženih ruku i nogu.
U dubini trbuha osjetio sam mučninu od prevelike pripadnosti tom malome kukcu kojega sam nekada zvao mama, a koji sada samo čeka pobjeći u najdalju, najdublju i najtamniju pukotinu sobe u kojoj se odlučio zauvijek nastaniti.
U subotu prije svitanja majku nisam zatekao na ležaju pored svojega. Mislio sam da dobro ne vidim, ustao sam ne bih li provjerio je li kojim čudom odšetala do kuhinje, ali stan je i dalje zjapio posve prazan. Vratio sam se u sobu prepun nevjerice, nisam imao pojma što se dogodilo i kamo je mogla nestati.
Između njezina i mojeg kreveta pogled mi se zaustavio na niti. Lebdećoj, svilenoj, s jednom kapi jutarnje rose.
Helena Sablić Tomić, najistaknutija današnja književna kritičarka i teoretičarka književnosti, rođena je u Osijeku gdje je diplomirala na Pedagoškom fakultetu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine magistrirala je s temom “Kratka priča devedesetih – biblioteka i autori časopisa Quorum”, a 2001. obranila je doktorsku disertaciju naslovljenu “Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze”. Redovna je profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od 2006. i dekanica Akademije. Helena Sablić Tomić objavila je više od dvadeset knjiga i napisala nekoliko scenarija za dokumentarne filmove.
Mučnina. I još malo mučnine.