Bela ćao

Iz Zablaća, gdje nam je bio kamp, idemo na izlet brodom na Kornate. Samo nas djece ima više od stotinu, plus moj djed, odgojitelji i odgojiteljice, Nena i kuharice. Mi bez kuharica ne idemo nikamo. Na Kornatima, doduše, neće biti kuhanja, no zato su tu košare s kruhom, kante s marmeladom, paštete, salame, sardine, paprike, rajčice i krastavci. Ferdo, koji je prvi put na moru, kaže da u životu nije tako dobro jeo. I uvijek ima repete.

Moj djed, vođa putovanja, drži nam predavanje o Kornatima. Kaže da je to nacionalni park. Ja već znam da djed voli sve što je nacionalno. Navija za sva četiri kluba Velike četvorke. Iako meni to baš nije jasno, shvaćam da je takvo navijanje isto nešto nacionalno. Ja navijam samo za Dinamo. Vjeran sam mu od rođenja. Samo sam jednom bio u kušnji da prijeđem u hajdukovce, kad me tetak iz Cernika pokušao potkupiti rudarom, ali ga je onda tetak iz Zagreba poklopio s pet rudara, pa je moja vjernost Dinamu bila sačuvana. S tetkom hajdukovcem stvar sam izgladio češkanjem. Volio je da ga češkam po ruci. Deset sati češkanja – jedan rudar. Odrađivao sam to čitav mjesec.

– A đe tu park? Ne vidim ja tu nikaki park. Sam kamen i more. Kaki to glupan ovo nazvo parkom! Đe tu drveće? – uspjenio se Džoli čim smo sišli s broda. Isti taj Džoli, nema tome tri dana, obeznanio se od vike i uzbuđenja kad je iz vlaka prvi put ugledao more. Naša sestra Nena dala mu je umjetno disanje. Džoli se poslije kurčio da je to izveo namjerno kako bi od Nene dobio „usta na usta“. A sad se pravi da mu je more dosadno, iako svi znamo da ga se boji ko vraga jer ne zna plivati.

– Glup si ko kurac! Ne zovu to nacionalnim parkom zbog drveća, neg zbog ljepote prirode.

– Oš ti da ja teb pičku polupam?

– Može. Al ajd u vodi ak imaš muda.

Džoli se povukao. Nevjerojatno kako silnici padaju. Prije ovog ljetovanja sve nas je mlatio, ali kad se prvog dana zaletio u vodu da mi udari šljagu, ja sam ga s lakoćom, koja je i mene iznenadila, srušio i potopio pod vodu. Mogao sam raditi s njim što sam htio. Plačući me molio da ga izvedem na obalu. Nakon toga se potpuno promijenio. Dok smo mi skakali i gurali jedni druge u more, Džoli se držao obale, s koje je kvasio noge do gležnjeva, s hinjenim frajerskim izrazom lica, ali zapravo sav napet i na oprezu. Svaki val tjerao ga je na uzmak. Nakon nekog vremena odmahnuo bi rukom i nestajao u nepoznatom smjeru. Pojavljivao se tek na marendi. Za razliku od nas, još vlažnih i smežuranih od vode, koji smo otimali hranu od kuharica, proždirali je u hodu i trčali po repete, on je razvlačio komadić kruha s paštetom, koji na kraju ne bi ni pojeo. Ali zato je lagao tristo na sat: te je na goliće zamalo pobijedio Žungula, te se u žabi vozio s Mišom Kovačem koji je rekao da mu s takvim talentom ne gine milanska Scala. Te ovo, te ono. Ni sad nije bilo drugačije.

– Koji ste vi sisavci! Dok ste se vi tu praćakali, ja sam bijo sa Sofijom Loren.

– A je l’? I je l’ te naučila plivat?

Svi se smiju, čak i bebaći bez gaća. Nekoć je Džoli i za manje stvari potezao šaku, a sad suznih očiju tvrdi da ne laže i pokazuje na grupu talijanskih turista, stotinjak metara udaljenu od nas.

– O čemu se radi? – upita moj djed, koji je imao nepogrešiv njuh za naše prepirke.

– Džoli kaže da ga je Sofija Loren učila plivat.

– A šta smo rekli za laganje, Džoli dragi?

– Al stvarno ne lažem!

– Ne lažeš da te Sofija Loren učila plivat?

– Ma nisam ja ni reko da me učila plivat, sam sam reko da sam je vidjo!

– A je l’ je i sad vidiš?

– Vidim! Eno je tam kod one jahte – pokaže Džoli rukom. Djed podigne dvogled koji mu je bio obješen oko vrata kad god bi išao na ovakve izlete. Kad ga je prislonio na oči, dvogled poskoči uvis poput puške kad opali, a djed se sav uzvrpolji. Na licu mu se pojavi isti izraz kao kad je prvi put ugledao našu sestru Nenu. Njegovo uzbuđenje odmah prijeđe na nas. Iako nismo prestali jesti, otvorili smo oči i naćulili uši, spremni na akciju.

– Je l’ da nisam lago?

– Nisi lago, Džoli. Samo ti se učinilo. Nije ovo Sofija.

Od nas se već počeo dizati podrugljivi smijeh, no djed nas odmah utiša.

– Pa što ako nije Sofija, ova je mlađa i još ljepša! Djeco draga, ako su Kornati naše nacionalno blago, onda je ova ljepotica nacionalno blago prijateljske nam Republike Italije! I red je da je kao dobri susjedi odemo pozdraviti. Dođi ovamo, Džoli! Ne ide se praznih ruku.

Njih dvojica odoše do košara s hranom i baciše se na pravljenje sendviča. Džoli dodaje namirnice, a djed ih slaže na kruh. Pred nama uskoro naraste kula babilonska od sendviča, u čijih je 11 katova ugurano valjda sve što je preostalo nakon naše marende.

– To se ne mere pojest!

– Ne kaže se ne mere nego ne može! A Talijani sve mogu požderat. I mačke!

– Oš ti da ja teb pičku polupam?

Pokret. Džoli ide prvi, s golemim sendvičem koji nosi kao rođendansku tortu, djed korak iza. Slijedimo ih kao miševi, čitava naša kornatska ekspedicija, s kuharicama na začelju.

– Bela ćao, bela ćao, manđare! – sipa djed svoj talijanski u jednome dahu, a onda, ne mareći za začuđene poglede Talijana, zgrabi sendvič od Džolija i spljeska ga dlanovima – Manđare, bela, manđare!

Savršeno ga razumjevši, ljepotica navali na čudovišni sendvič. Da je manje lijepa, s gađenjem bismo gledali kako joj sok od rajčice curi niz bradu, a sastojci bježe na sve strane iz stiješnjenih katova. Ovako je obožavamo, spremni polizati njezine otpatke. I kad je djed počeo hvatati bjegunce i stavljati ih u usta najprije sebi, a onda i Talijanima, svi su prihvatili igru, jedino je omanji dlakavi Talijan s gnušanjem podignuo ruku u znak odbijanja. Djed na to izvadi cicuge i zasvira, njišući se oko ljepotice. Ponesena svirkom, i ona zapleše, vrteći se oko sebe s visoko podignutim sendvičem iz kojega su ispadali sastojci, koje je djed revno kupio s nje. I mi i Talijani plješćemo u ritmu cicuga, ali onda se dlakavi zaleti do ljepotice, otme joj sendvič i zavitla ga u more. Zatim je zgrabi i poče vući prema jahti.

– Fašist!

Bit će rata.

Stegnuli smo šake, spremni baciti nasilnika u more. Tad se javi Džoli. Dotad je on stajao kao opčinjen, ne skidajući pogleda s ljepotice i udarajući ritam dlanovima. Ali kad ju je onaj zgrabio, vidio sam kako mu se oči pune suzama, a prsa nadimaju kao da će pući. Tad krikne:

– Bela ćao!!! Una matina…

A onda je zapjevao. Siledžija Džoli, pičkica Džoli, lažljivac Džoli – nije on bio ništa od toga, on je nebeski pjevač, žgoljavi Pavarotti. Slušajući ga, vjerujem u svaku njegovu laž i uopće ne sumnjam da se s Mišom Kovačem vozio u žabi. Kad je završio s pjesmom, nad Kornatskim arhipelagom zavlada trenutak najdublje tišine. Zatim nastupi suluda graja. Ljepotica trči do Džolija, grli ga i ljubi. Skandira se, plješće, urla od oduševljenja. Džolija redom grle svi Talijani, pa i dlakavi mrgud. Ljepotica nešto govori djedu. On govori njoj. Govore zapravo svi, viče se i smije, a još se više maše rukama, pokazuje i broji prstima, kima i odmahuje. Ali svi znamo što se događa.

U Zablaće se vraćamo bez Džolija.

Pusto nam je bez njega na obali, kupanje nije isto bez njegova bijega od valova. Čak i ako nam veličanstvena jahta vrati Džolija, neće to biti onaj Džoli. Neće pričati. Skočit će u more. Plivat će kao riba. Sve dok i on ne nestane.