Pune 24 godine dijele prvi od drugog „Gladijatora“. Od premijere drugog filma portali, ali ali i društvene mreže, puni su usporedbi, čak i žestokih svađa o tome koji je film bolji, i još važnije koji je glumac bolji. I gotovo je smiješno kako se u svim tim raspravama zaboravlja na redatelja. Ridley Scott jedan je od čarobnjaka Hollywooda, jedan od onih rijetkih filmaša koji u zabavu koja zarađuje milijune dolara zna 'zamotati' svoje viđenje svijeta. I upravo je to „Gladijator 2“, film koji pokazuje koliko se naš svijet promijenio u zadnjih 25 godina i koliko su te promjene dubinski odredile društvo u kojem danas živimo i koje više nikada neće biti isto.
Primjerice odnos prema ženama, a upravo na to je u jednom svojoj analizi novog filma upozorio slavni Guardian. Godine 2000. bilo je sasvim normalno da glavni junak filma, onaj koji će postati gladijator i stradati u areni, bude oženjen za kućanicu; lijepu ženu za pokazivanje koja će stradati s njihovim sinom u naručju. Godine 2024. nikome, a posebno ne redatelju kalibra Ridleyja Scotta tako nešto ne bi palo na pamet, jer iza Hollywooda je #metoo pokret, filmovi sada imaju savjetnike za intime scene i neke do jučer normalne stvari sasvim su neprihvatljive. I zato je supruga glavnog junaka „Gladijatora 2“ žena-ratnica, ona koju treba ubiti na bojnom polju kako bi gubici napadača bili nešto manji. A tko može bolje pozicionirati svijet nekad i danas – i to kroz (naoko nevažni) ženski dio priče – od čovjeka koji u svojoj slavnoj filmografiji ima i film „Thelma i Louise“, naslov s kojim je još davne 1991. počeo ženski put k slobodi u filmu.
I baš zbog toga Scott namjerno kroz „Gladijator 2“ „citira“ samog sebe, pa tako scena u kojoj Russell Crowe u prvom filmu provlači ruku (očito ruku ratnika) kroz klasje žita, u drugom filmu postaje scena u kojoj Paul Mescal s rukama koje tako očito nisu ratničke prebire po žitu u košari. Macho muškarci danas više ne prolaze, osim u (bedastim) filmovima koji se snimaju po stripovima, a Ridley Scott je (jako, jako davno) 1979. i 1982. pokazao kako se kroz popularne filmske žanrove pričaju priče o svijetu u kojem živimo. Tada su to bili „Alien“ i „Blade Runner“ koji su pričali kroz žanr znanstvene fantastike dok oba „Gladijatora“ pričaju kroz žanr velikih povijesnih filmskih spektakla.
I dok se internetske rasprave vode oko „čudnih“ majmuna i uvjerljivosti borbi u areni, kroz te je zabavne sadržaje redatelj milijunima gledatelja diljem svijeta „podvalio“ mnogo važnije teme. Zbog filozofa skrivenog iza redatelja blockbustera toliko se razlikuju glumci koji su u oba filma odigrali glavne uloge. Za onu prvu redatelj je zapravo tražio novog Johna Waynea i našao ga u Novozelanđaninu Russellu Croweu. Ako se pomno analiziraju njegove uloge, počevši od te prve s kojom je zadivio svijet i s kojom je osvojio Oscara za najbolju mušku ulogu, u filmu kojeg je među ostalima producirao i naš Branko Lustig koji je rado pričao o tome kakav je Crowe bio na setu, jasno je da on stoički i muški šutljivo prolazi kroz svaki svoj film. Baš kao što je to činio glumac koji će zauvijek ostati najbolji filmski kauboj. Ili baš kao što je redatelj Hajrudin Krvavac 1972. godine, kada je snimao film „Valter brani Sarajevo“, rekao Bati Živojinoviću: „Budi John Wayne! Samo šuti, hodaj kroz film i pucaj kada to u scenariju piše.“
Mnogi, zbog njegove blistave hollywoodske karijere, rado smetnu s uma da je Scott rođeni Britanac, odrastao s jedne strane na legendarnim filmovima starog Hollywooda (kao dječak je obožavao „Lawrence od Arabije“, „Građanina Kanea“ i „Sedam samuraja“), te s druge strane na britanskom kazalištu, kojem nema premca. Takav je redatelj svog novog gladijatora, onog za (odmaklo) 21. stoljeće i našao u kazalištu, u predstavi „Tramvaj zvan čežnja“ u kojoj je u (nimalo lakoj) glavnoj muškoj ulozi gledao mladog Irca kojeg kojeg je zapazio u seriji „Normalni ljudi“ snimljenoj po istoimenom romanu Sally Rooney. Ne treba se stoga čuditi da je Paul Mescal ulogu dobio nakon samo jednog razgovora s redateljem, ali ni to koliko je on drugačije odglumio glavnu ulogu u drugom filmu, filmu koji je trebao „mekanijeg“ junaka, onog koji se zna smijati i na vlastiti račun. I koji je upravo takvog junaka dobio zbog mladog glumca pred kojim je blistava karijera, dok je Pedru Pascalu pripao nimalo lak zadatak da kroz svoj lik 'pomiri' Crowea i Pascala.
Zbog tako autorski postavljenih stvari usporedbe, i filmova i glumaca, postaju ne samo nemoguće, nego i besmislene. Da, i danas mnogi još više vole prvog „Gladijatora“ i tvrdoglavo drugom nalaze bezbroj mana, ali Godine koje dolaze pokazat će koji će film bolje proći test vremena. Tko se kladi na pobjednika ne smije zaboraviti da je, za razliku od Croweovog lika, Mescalov živ dočekao kraj filma. Ridley Scott jednostavno zna što radi. I kada to radi.
