Nenadu Popoviću, vlasniku izdavačke kuće Durieux, posao, unatoč lošem hrvatskom tržištu, ide - sklopljeni su za ovu godinu još mnogi ugovori za strane prijevode, s uglednim izdavačkim kućama. Uskoro bi se na Durieuxovoj listi inozemnih izdanja Miljenka Jergovića, dosadašnjih i budućih, trebala naći Španjolska, Italija, Švedska, Češka, Njemačka, Engleska i Francuska. S Popovićem koji je, među ostalim priznanjima, dobio i Medalju Hermann Kesten Njemačkog centra P.E.N-a, razgovaramo o stanju hrvatske kulture i izdavaštva.
Odbivši sudjelovanje na pretprošlom Frankfurtskom sajmu, rekli ste da naši desničarski izdavači falsificiraju sliku našeg suvremenog književnog života. Sada je "Fukara" na vrhu top-lista. Mislite li i dalje isto?
Nažalost, u romanu "Fukara" ponižena je cijela moja obitelj, poniženi su i moji kolege, pa bi doista bilo uvredljivo da za istim štandom bude Durieux i izdavačka kuća koja je objavila knjigu u kojoj je kuća moje majke u Šulekovoj ulici opisana u prostačkom i ponižavajućem kontekstu.
Od devedesetih naovamo, hrvatski izdavači mogu se postaviti kao individualci, razvilo se nekoliko vrlo sposobnih poduzeća, profiliranih programa, koji mogu izabirati svoj štand, pa odvajanje i ne smatram nečim dramatičnim. Inače, mislim da ono što nazivamo desničarima kod nas zauzima preveliki prostor. Smatram da desničari i radikalni nacionalisti rade na veliku sramotu Hrvatske. Odbijaju nadležnost sudova, ne žele da se Hrvatska podvrgne europskim normama, uvode veliku grubost i nemoralnost, a primjer unutar kulture je likvidacija i maltretiranje novinara na Thompsonovom koncertu u Njemačkoj. Mislim i da sveučilišni profesori, poput Šeparovića ili Mire Tuđmana, iskorištavaju naivnost i neku vrstu dobrodušnosti ljudi kao što su Ante Gotovina ili Mirko Čondić, odnosno, zbog njihovog desničarenja plaćaju i obični ljudi. Po mom mišljenju, Norac i Gotovina žrtve su takvih ljudi koji sjede u svojim udobnim salonima, sinekurama, vilama na Tuškancu, a oni sami, kao neki psi rata, na njihov nagovor bježe, viču na mitinzima i služe kao njihove marionete. Mislim da je to prijevara koja je vrlo slična i prijevari koja se dogodila poslije 1945., kada su neki drugovi sjeli u vile na Dedinju, na ambasadorska mjesta te se udebljali, a svoje nekadašnje drugove poslali na Goli otok ili negdje drugdje. Desničarima, prije svega, zamjeram laž o Hrvatskoj, jer postoji, naravno, i istina o hrvatskim nacionalistima kao žrtvama, za što je primjer Bruno Bušić. Međutim, to je samo jedan dio slike našeg ukupnog društva. Prešućuje se da postoji hrvatska istina u Bosni, u Hercegovini, Istri, postoji hrvatska istina ljevičara i komunista, postoji istina hrvatskih Židova, hrvatskih Srba itd. Uostalom, ne razumijem hrvatsku desnicu koja se sastoji od tolikog broja bivših partijskih sekretara. Da ne ipadnem isključiv, rezimirao bih svoj doživljaj hrvatske desnice ovako: Protiv sam Šeparovića, u usporedbi s njim puno mi je bliži Ante Gotovina.
Mislite li da je Hrvatska demokratski sazrela u kulturi? Ruski pisac Sorokin pod velikom je paskom vlasti, jer je ismijao Hruščova i Staljina. No, nijedna knjiga, pa ni "Ambra" i "Fukara", nisu stavljene na "crne liste". I u tim crnim hadazeovskim godinama postojala je satira, pa je Hrvatska ispala naprednija od današnje Rusije.?
Javno sam govorio, još u Tuđmanovo doba, da se, uz izvjesni rizik, o Hrvatskoj može reći sve. U doba Tuđmana knjige nisu doživljavale cenzure, a od 3. siječnja nadalje, nema ni indirektnih pritisaka vlasti koje ne daju izjave o knjigama i piscima. Međutim, specijalan je slučaj Ivan Aralica, jer je on akademik i stariji, zreo pisac, koji stoga ima i veliku odgovornost prema svom djelu. Sada se spustio na nivo prostaštva. Mislim da nije zgodno da član HAZU objavljuje ginekološke nalaze javnih i privatnih osoba u Hrvatskoj, mislim da se kod Aralice radi o ljudskoj degradaciji. Uopće ne znam kako izgledaju sastanci razreda u prostorima Akademije, gdje sjede, s jedne strane, ljudi poput Tonka Maroevića, a, s druge strane, netko poput Aralice. Taj direktni prostakluk koji afirmira Aralica doveo je i do raskola u DHK, do sukoba u Saboru, pri čemu mislim na strašno vrijeđanje i ponižavanje Vesne Pusić kao žene. Mislim da sve to zajedno podjednako ponižava i one koji pljuju i one koji su pljuvani, mislim da se možemo stidjeti pred svojom djecom, ali na razgovor o tome nismo spremni. Umjesto da se međusobno toleriramo, mi danas jedni drugima toleriramo sve.
Prostaštvo je dovelo do raskola u DHK, ali zar i novo društvo, DHP, ne okuplja i mnoge "kozmopolite" koji su prostaštvo afirmirali, ne samo u književnosti, nego i u novinskoj polemici? Vjerujete li u bolju književnu budućnost sa DHP?
DHK se samouništio, na dvjema tezama. Jedna je ta da uvijek treba biti uz aktualnu vlast i ne talasati, pa je društvo u socijalizmu bilo neki oblik Socijalističkog saveza, a devedesetih je završilo pod vodstvom članova središnjice HDZ-a. Time je društvo samo sebe dokrajčilo kao književnu instituciju, jer ono ne može biti predugo institucija vlasti. Druga teza, odnosno, drugi problem, jest lažno narodnjaštvo. Već je u socijalizmu Društvo književnika promoviralo radnike i seljake, što je, naravno, apsurd, jer radnici su radnici, inžinjeri inžinjeri, a pisci su pisci. Poslije, odnosno devedetih, to je prešlo u kolektivno omasovljenje DHK, kao neke sveopće narodne institucije, pod vodstvom dr. Ante Stamaća. Na kraju su svi ti Matići prof. Stamaću izišli na nos. Taj kinesko-nacionalni model društva kao antiurbane i antiestetske organizacije, označio je kraj društva. Meni se čini da se Hrvatska sada vraća europskoj civilizaciji koju je napustila 1918., čini mi se da se pisci vraćaju modelu individualnosti i samotnjaštva, što je klasična sudbina svakog pisca. Na kraju ostaje, kako je Gotovac govorio, samo vlastiti potpis pod tekstom.
Novoosnovano DHP ima sasvim praktične ciljeve, a to je zaštita autorskih prava, promicanje kulturno-književnog života, kontakti s inozemstvom. Stoga što nema patetike, što nema osjećaja poslanja, nacionalnog junaštva, to će društvo opstati. Za razliku od DHK.
Širenje književnog života, veći broj izdavača, svakako je lijepa, liberalna pojava. No, ima li ona i svoje negativnosti? Zar današnja mogućnost da se tiska sve i svašta, zar današnje često zatiranje granice između amaterizma i "avangarde" ne stvaraju i anarhiju, to drugo lice demokracije?
Moram priznati da sam uvijek radije za slobodu nego za restrikciju, a svaki pokušaj sistematizacije neka je vrsta restrikcije. Konačno smo u prilici izraziti sve dimnezije slobode, artikulirati sve stilove, poglede i estetike, bez neke stranke, države, crkve, ministarstva, koji određuju što je poželjno a što nije. Mi do sada nismo živjeli u slobodnom društvu, pa se nekima raznolikost čini kao anarhija. Neka prođe pedesetak godina pa onda razgovarajmo što je dobro a što nije. A dotle, nek si svatko o svom trošku kupuje što voli - jedni Tereze Kesovije, da im uljepša vrijeme dok čitaju "Objahanu zemlju" Ante Matića, a drugi Darka Rundeka dok čitaju Dragu Glamuzinu.
Zar smo postigli tu ravnotežu? Uzmimo primjer Beograda na kojem se sada Hrvatska najviše "testira". Sajam knjiga u Beogradu prošao je u stilu mirnih kulturnih reintegracija, a pokušaj gostovanja HNK u Beograd završio je pobunom i otkazom. Nije li to paradoksalno?
Mene zapanjuje da u Hrvatskoj, u 2003. godini, Beograd postaje pitanje svih pitanja. Možda je Beograd i odnos sa Srbijom važno pitanje, ali me čudi i ta euforičnost i to veliko odbijanje kontaktiranja. Ako je Hrvatska u ovom trenutku jedan od najvažnijih trgovačkih partnera Srbiji, zašto bi odlazak u Beograd bilo pitanje oko kojeg se lome koplja? Mislim da uz veliku mržnju prema Beogradu postoji i neka čudna, neobjašnjiva privlačnost prema njemu. Na primjer, moj kolega izdavač Josip Pavičić, uza sve svoje hrvatsko štivo, tiskao je i knjigu ratnih uspomena jednog Srbina, jednog groznog tipa koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Možda je taj hrvatsko-srpski odnos sadomazohistički odnos, ali, kada to kažem, nije mi do smijeha. Kada se samo sjetim kako je i zbog čega poginuo Siniša Glavašević, stane mi knedla u grlu. On je poginuo za Hrvatsku, ali, na neki način, ma kako to čudno zvučalo, on je poginuo i za Srbiju. Mislim da je smrt književnika i novinara koji se svjesno žrtvuje i ide u smrt ljudskost u univerzalnom smislu, to je i razgovor i s ubojicom.
Lada Žigo