"Da se to dogodilo prije deset ili petnaest godina, odmah bih se napio. Ali danas sam zreliji i takve su euforije iza mene", sa smiješkom kaže redatelj Bobo Jeličić na primjedbu da stoički podnosi buru koja se digla na vijest kako će njegov prvi dugometražni igrani film "Obrana i zaštita" (priča iz Mostara o Hrvatu koji mora prijeći most kako bi otišao na pokop prijatelja) svjetsku premijeru imati na Filmskom festivalu u Berlinu.
– Naravno da mi je drago što će film imati premijeru na Berlinaleu, ali ja svaki svoj posao radim do kraja, iz iznimno dubokih i osobnih razloga. Moj je motiv uvijek iskren, tu nema laganja, a tada to, očito, i ljudi lakše prihvate. No, kada se vratim dvije godine unatrag, u trenutak kada sam od HAVC-a dobio novac za film, doživio sam užasne napade kolega, ljudi koje znam već godinama, koji su pitali – zašto čovjek iz kazališta dobiva novac za film. To me užasno iznenadilo i razočaralo jer uvijek sam govorio: pustite podrijetlo i gledajte rezultate. Sada se, naravno, situacija promijenila, no valjda je to moja sudbina, da moram otići van i nešto napraviti kako bi se to onda i kod kuće prepoznalo – kaže Bobo.
Poruka običnom Nijemcu
I ma koliko se trudio suzbiti euforiju nakon tako velikog uspjeha, Bobo Jeličić spremno otkriva svoja berlinska očekivanja. Kaže da je najveće priznanje već dobio, u e-mailu kojim je stigla obavijest da je njegov film ušao program Foruma, poruku selektora koji je odabrao film:
– Očito je da se ta priča razumije, a to mi je doista važnije od svega, osobito zbog Mostara, u kojem sam se rodio. Ali i zbog svih ljudi koji su tamo te zbog svega što se tamo događalo. U filmu se ne bavim velikim političkim temama, već je to priča o stanju duha običnog čovjeka. Ako ta moja priča komunicira s običnim čovjekom u Njemačkoj, to je za mene dovoljna satisfakcija i to mi je puno – govori redatelj koji će se s ekipom svog filma prošetati crvenim tepihom u Berlinu i koji još ne zna kada će biti hrvatska premijera filma. To u prvom redu ovisi o pozivima na druge svjetske festivale, koji su već počeli stizati. Ono što zna jest da će bosanskohercegovačka premijera filma svakako biti u Mostaru jer tako je dogovoreno još dok se film snimao.
Uzbuđenje zbog Berlina ipak je trenutačno tek dio njegove užurbane svakodnevice. Uz obveze profesora na ADU, ovih dana zaokupljen je zadnjim probama za subotnju premijeru Čehovljeva "Galeba" u ZKM-u. Bobo Jeličić kaže da nije gledao šestosatnu verziju s kojom je u prosincu u istom tom ZKM-u gostovalo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, a na pitanje ima li smisla u današnje vrijeme gledatelje u kazalištu držati šest sati, kaže:
– Vjerojatno je to nekome predugo. Puno mi je ljudi reklo da su otišli prije kraja, drugi pak kažu da su izdržali bez muke i da im je bilo iznimno zanimljivo. Bit ću diplomat i reći – sve je dobro što je zanimljivo bez obzira koliko trajalo. O svom kolegi imam visoko mišljenje. Naš "Galeb" traje nešto manje od dva sata jer se bavimo samo prvim i trećim činom. Zapravo, ja se ne volim raspršiti. Skloniji sam fokusiranju, redukciji, sublimnom. Valjda je to i dio mog karaktera, govori i naglašava: isto mislim i za film – više mi se sviđa suspens nego epska naracija.
ZKM i relevantna stvarnost
Sama činjenica da Bobo Jelčić u ZKM-u režira Čehovljeva "Galeba" već je izazvala velik interes kazališnih krugova, koji njega se prepoznaje i poštuje kao autora koji radi "drugačije" kazalište. Poznat u prvom redu po predstavama koje je radio s Natašom Rajković, naglašava kako oni već sedamnaest godina nisu radili dramski tekst, a kamoli nekog klasika:
– To je jako dug period u kojem smo se bavili onim što nas u teatru najviše zanima. Naši su interesi uvijek fokusirani izvan dramskog teksta, izvan klasike. "Galeb" je stoga za mene potpuni obrat u smislu novog izazova, priča, ali i iskreno priznaje da su upravo izazovi – uvijek isprobati i raditi nešto novo – ono što ga pokreće u životu i kreativnosti. On to naziva svojom džunglom, mjestom u koje ga gura adrenalin stalnog suočavanja i okušavanja s novim. To je način na koji se mijenja svijet u njemu i oko njega, ono čemu se pokorava kreativnim procesima kojima se bavi.
Pri tome ističe da je sretan jer svog Čehova radi u ZKM-u, kazalištu koje se, i kada radi klasiku, bavi relevantnom stvarnošću, što je prepoznato ne samo u Hrvatskoj nego i vani. Čehov mu je u tom kontekstu zanimljiv i jer se u Galebu bavi i teatrom ili, kako on to definira, posljedicama teatra:
– Čehov se bavi, među ostalim, i ljudima koji rade kazalište, piscima, glumcima, glumicama u usponu, onima koji su potencijalni režiseri te traži njihova naličja. Naravno sve to u suptilnoj ironiji. On prokazuje puno toga uvriježenog, ali prokazuje i ovaj sloj ljudi pitajući se o zasluženosti pozicija koje zauzimaju u društvu – objašnjava.
Priznaje da ga i tu motivira njegova "džungla", pokreće ga činjenica da do sada nikada nije radio Čehova, no, kaže, i tu je išao u eksperiment:
– Nisam se želio baviti nečim što je dovršeno. Moj "Galeb" nije do kraja dovršen. Želio sam unutar institucije napraviti koncept bavljenja teatrom koji ne mora biti nužno završen, ali može biti gledan, može imati mogućnost da mu se jednog dana vratim, čak i da se to igra paralelno. Dakle, u instituciji pokušati instalirati izvaninstitucionalni, eksperimentalniji način rada – kaže.
Razgovor o karakteru
Poznat je po, za naše uvjete, dugom radu na svakoj predstavi. Godina dana njegov je ideal, a četiri i pol mjeseca, koliko je imao za "Galeba", donja granica:
– U kazalištu pretrpanom obvezama kakvo je ZKM nije se moglo drugačije. Zato sam ovo i nazvao skicama i htio sam ovim "Galebom" potencirati taj skicoidni karakter teatra, nešto što bi trebao biti konstantan proces – govori.
Pun je hvale za glumački ansambl s kojim radi i koji dobro poznaje. A upravo rad s glumcima posebna je odlika ovog redatelja. O tome pričaju njegovi studenti kada ih pitate tko im je na ADU najdraži profesor, o tome govore "gotovi" glumci. On im uzvraća komplimentima:
– Uvijek volim započeti razgovor o nekom glumcu pričajući o njegovu karakteru. Recimo Bogdan Diklić (glavni junak njegova filma, op. a.) zanimljiv mi je i izvan scene. To je kao kada gledate ljude u kafiću, neki su zanimljivi, neki nisu, kaže i objašnjava:
– Zato uvijek prvo gledamo osobnost glumca, ono što nema veze s kazalištem, s profesijom. Zatim slijedi sposobnost za razne eksperimente i volja da se uđe u takve procese rada. I, naravno, na kraju koliko njihove ličnosti odgovaraju ulozi koju će igrati. A ZKM ima upravo to. Ljude koji su stvoreni za glumačke zadatke koji nisu svakidašnji. Usto, oni su jednostavno ekipa i tu nema loše energije u smislu zavisti ili ljubomore, što tišti mnoge ansamble, ljude koji su dugo zajedno – kaže B. Jelčić.
bobo slobo slobodan--