Boce

Ustao je s klupe, protegnuo noge odrvenjele od dugotrajna sjedenja i promrmljao:

– Idem odraditi drugu smjenu.

Dok je pritezao otpušteni remen na hlačama, u ustima je osjetio gorčinu. Prisjetio se vremena kad je tvrtka, u kojoj je godinama radio, uspješno proizvodila stolariju u dvije, pa i u tri smjene.

“Bila su to blagoslovljena vremena! Imao sam ženu, u tvornici smo se upoznali i zavoljeli, imao sam i sina, pa čak i stan, i stan sam imao! Vatru u peći sam imao! Moj Bože?!… Kad propade tvornica, propadosmo i mi. Upropastio nas je taj njezin prokleti bankrot, zatim nevraćeni krediti i još prokletija neimaština koja je nakon toga uslijedila.”

Tko bi znao po koji već put, prisjetio se rastanka, onog sudbonosnog trenutka kad se na autobusnoj postaji opraštao od supruge i sina. Otputovali su na selo, k njezinima, kud bi drugud. Bio je to jedini razuman izlaz iz zla koje ih je pogodilo. Nije htio s njima, nije mogao, jer ga je bilo sram. Sramio se bijede u koju je upao kao u živo blato… Ipak, čovjek se vazda nada pa se i on nadao. Mislio je, naći će posao, unajmiti garsonijeru i pozvati ih natrag, da mu se vrate. Gdje sve nije tražio, molio, kumio?! Uzalud.

“Nitko neće invalida rada, a kažu i da sam prestar. Prestar za posao, a premlad za mirovinu. Sad, nema se kud, tu sam gdje sam. Ona se, na njezinu sreću, brzo snašla – preselila se k nekom udovcu, a ja svoju sreću tražim dvaput na dan prekapajući po kontejnerima. Nekada sam radio u prvoj smjeni, a sad svakog dana radim u dvije.”

Nije to bila šala, nego gola činjenica pa je nastavio jadikovati:

“Dragi Bože, na što sam spao?! Sve je u meni i oko mene razorila ta prokleta neimaština! Navrla je poput bujice i odjednom zatrla sve što mi je bilo drago i sveto. Život mi se pretvorio u životarenje, a kruh u odbačene boce… Već pet godina nisam vidio sina, pet hladnih i očajnih godina, pa ispada kao da ga ni nemam. Otela mi ga ta prokleta kriza koja me ubija! Upravo je pošao u prvi razred, a ja ga i ne nazvah, ne osokolih ga i ne upitah treba li mu što. Možda tenisice, jaknica možda…

Čak i da ima sve što mu je potrebno, trebao sam ga nekako i nečim podsjetiti da ima oca. Nisam ga nazvao jer ga nemam čime obradovati. U zemlju bih propao od stida kad bi mi rekao: “Tata, hlačice su mi okraćale; tatice, cipelice su mi pretijesne…” Sve je okraćalo i otješnjalo u našem životu, mili moj. Samo su se dani otegnuli. Sve su mi duži i duži, rastežu se poput žvakaće gume i nikad im kraja.

Proguta pljuvačku, uzdahnu i zacvili:

– Ti i ne slutiš da te moje srce svakoga dana stotinu puta zove, sine moj jedini. Zato oprosti svome sirotom ocu; oprosti mi, milo moje dijete!…

Suze je obrisao prstima i krenuo prema trgu i tržnici iako je jutros već bio tamo. Popodne se uvijek nađe još poneka boca.

“Govorilo se da nam se tvrtka nije mogla nositi s konkurencijom i da je zato propala, a ako se ovako nastavi, i mene će dotući ta prokletinja jer nas je svakim danom sve više. Kad nađem prazan kontejner, znam da me je netko pretekao, da je konkurencija već obavila svoje. “

Od glavnog trga je dopro žamor i glasna buka. To ga osokoli. Zna on o čemu se radi pa požuri. Trg je bio skoro posve ispunjen ljudima. S druge strane, s povišena podija, razglas donese riječi govornika.

Nedavno je prebolio upalu ušiju pa slabije čuje, ali ipak raspoznaje neke riječi:

Upropastili… unazadili… porasla nezaposlenost… siromaštvo i bijeda…

pa shvati da to govornik iz svih oružja tuče po Vladi i nabraja sve što je obećala prije dolaska na vlast, a nije ispunila.

Nešto kasnije svečano dolepršaše i riječi obećanja:

Sto tisuća zaposliti… socijalna sigurnost… porast proizvodnje… pa školstvo ovako, zdravstvo onako…

Gotovo iste riječi koje na ovom trgu pred četiri godine izgovoriše glasnogovornici stranke na vlasti.

– Svi oni čitaju s istog papira! – zaključio je bezvoljno i razočarano pogledao u sivo oblačno nebo.

Upitao se ima li smisla i dalje slušati te puste priče ili otići do prvog kontejnera. Potom pomisli kako bi bilo lijepo kad bi se svaka ovdje izgovorena laž pretvorila u odbačenu bocu.

– Do navečer bih bio bogat čovjek! – reče pa se osmjehnu toj glupoj pomisli.

Uoči da u toj masi koja časkom kliče i glasno odobrava, a časkom srdito vrišti, psuje i viče, neki imaju boce u rukama, pa odluči pričekati da se predstava završi i da se sav taj svijet raziđe. Naći će se pedesetak, možda i stotinu boca. To je pedesetak kuna, pravo bogatstvo!

“Šteta što nisam ponio još jednu vreću jer mi ova neće biti dovoljna... Eh, da je na ovom skupu milijun ljudi i da svaki nešto pije, da svaki iza sebe ostavi barem praznu bocu? To bi onda bilo milijun boca, a milijun boca je pola milijuna… pola milijuna kuna, ljudi moji! Pola milijuna!... Zaboga, što bih učinio da imam toliki novac? Što bih prvo učinio?...

Najprije bih posjetio sina i kupio mu darove, nešto što vole djeca njegove dobi – čokoladu, bombone, nekakve igračke, slikovnice, recimo; pa neki autić, vlakić možda – ma, natrpao bih svega i svačega punu ovakvu vreću! Nadoknadio bih sve što mu nisam mogao dati u tih upropaštenih pet godina. Grlio bih ga i milovao sve dok mi ne bi zaspao na rukama. Kupio bih mu novu odjeću, i obuću, pa bih ga tako dotjerana otpratio u školu, sve do školskih vrata. Neka djeca vide da i moj sin ima oca!...”

Raznježio se pa ga opet sletješe suze, a kad se smirio, svjetina se već počela razilaziti. Osvrnuo se i vidio da boca i nema bogzna koliko, ni blizu onom milijunu što mu se na trenutak zakopao u misli. Odmahnu na to rukom i reče:

– Nije ni važno. Ta tko može pobrati milijun boca! Sad, što je– tu je, idem štogod zaraditi jer mi upravo započinje druga smjena!

Rastvorio je vreću pa se osvrnuo po trgu i vidio da su sive pogrbljene sjene već prionule na posao.

– Dovraga i konkurencija! – promrsi kroz zube pa u vreću počne mahnito trpati boce.