Petak 13.! Datum obavijen praznovjerjem u prosincu nam nije donio nesreću, nego podsjetnik na ono što u kazalištu treba slaviti. Bio je to datum koji je jednom zauvijek poništio tvrdnju kako kazalište može bez svega samo ne bez glumca i publike. E pa dragi moji, ne može ni bez dobrog teksta! Pokušava to godinama, čak i desetljećima, ponekad u nekom kazališnom ekscesu i uspije, ali nije to recept koji daje rezultate na duge staze. Tekst ili priča, ako je tako lakše, podloga je svake kazališne čarolije, ali u posljednjih nekoliko godina to je prava rak-rana naših kazališta koja traže i pokušavaju, ali ne nalaze i često ne uspijevaju. Tako su u ponudi klasični komadi bez ikakvog kazališnog uzbuđenja, često odrađeni tek da ih se ima, masu lektirnih naslova, ali i još više repertoarnih lutanja koja unaprijed kalkuliraju o broju gledatelja i time poništavaju kreativnost, inovativnost, ali i društveni angažman koji dobro kazalište mora imati. Stoga kao najveću novogodišnju želju za 2025. godinu treba izgovoriti (napisati) nadu da je 2024. bila vrhunac te krize i da će sve napokon krenuti nabolje.
A tog petka 13. prosinca u Zagrebu su dva kazališta slavila svoje velike uspješnice: Teatar Exit imao je na rasporedu (zadivljujuću) 500. izvedbu predstave "Kako misliš mene nema?!", a ZKM svečanu, stotu izvedbu predstave "Črna mati zemla", dramatizaciju istoimenog romana Kristiana Novaka za čiju se svaku novu izvedbu u tom kazalištu uvijek traži karta više. I obje su te predstave velike lekcije o tekstovima iz kojih se rađa kazalište, a koji su od starih Grka do naših dana dobri – čak i odlični – ako se publici utisnu u sjećanje zbog svoje teme, zbog načina na koji "šamaraju" svakog tko ih gleda, zbog emocija s kojima se možemo poistovjetiti ili nas upravo one natjeraju da počnemo drukčije misliti o nekom događaju ili problemu za koji smo bili sigurni da o njemu sve znamo. Takva sjećanja i takve predstave u nama žive godinama, jer nas promijene, natjeraju da mislimo i osjećamo, podignu razinu naše empatije i učine da postanemo blaži i prema sebi i prema drugima. Samo takve predstave nose epitet velikih i samo se one u ljudskim bićima izjednače s glazbom koja nosi ona skrivena osobna značenja ili sa stranicama romana koji su bili ključni za život mislećih bića.
Exitov hit "Kako misliš mene nema?!" na sceni je 17 godina (od 20. travnja 2007. godine) i uz "Kauboje" Saše Anočića možda je i najveći hit kazališta koje niže hitove, a koje je glumac i redatelj Matko Raguž osnovao prije 30 godina s ciljem da promiče glumačku izvrsnost. To je i predstava kojoj je posve lako predvidjeti novih 500 izvedbi, jer nju vole mladi gledatelji, pa se tako može podičiti i statusom predstave koja stvara novu kazališnu publiku, ali i predstave kojoj se gledatelji vraćaju kako bi je pogledali treći ili tko zna koji put. Nastala je kao zajedničko djelo jedne velike redateljice i profesorice na ADU koja je svojim studentima od kojih se opraštala na Akademiji željela pružiti i veliki kazališni početak. Ta je profesorica Ivica Buljan, a njezini su studenti bili Filip Juričić i Amar Bukvić koji su prije tih 17 godina doista bili golobradi momci, lica poznata gledateljima televizijskih sapunica koje su u nas tada tek hvatale zamah i zato je danas – kada se u Juričićevoj kosi i Bukvićevoj bradi naziru sjedine – tako slatko gledati ih u istim ulogama Nineka i Blaža. Ulogama koje i dalje igraju s istom eksplozivnom energijom i istim žarom.
S ovim trojcem na tom je autorskom projektu radila i Olja Lozica kao dramaturška suradnica i asistentica režije, a taj je tim sada već davne 2007. postavio temelje za predstavu koja se mijenja i raste s vremenom. "Kako misliš mene nema!?" klasičan je primjer teksta koji ne samo da trpi nego i treba osvježenja kako godine prolaze, a način na koji to rade Juričić i Bukvić postaje i primjer priče koja raste sa svakom novom izvedbom, mijenja se kako godine prolaze, te je samim tim uvijek iznova zanimljiva i onima koji su je već gledali.
S druge pak strane "Črna mati zemla", i danas najveći hit ZKM-a u 21. stoljeću, nešto je posve drugo, čvrsta struktura koja ne podnosi ni najmanje improvizacije, i to ne samo zato što tu predstavu gledaju (i vole) oni koji roman po kojem je nastala stavljaju na prvo mjesto top-liste velikih romana Kristina Novaka. Treba priznati da je ta predstava, s kojom je ujedno i otvorena Novakova era u hrvatskom kazalištu, ne samo najbolja od njih tri koje su nastale po njegovim velikim romanima, već je riječ o predstavi koja je jednostavno rođena pod sretnom zvijezdom.
Naime, autor dramatizacije romana je Tomislav Zajec (književnik, dramatičar, profesor na ADU) koji je na "prijevodu" romana u dramu radio punih deset mjeseci te je taj posao obavio besprijekorno. O razmjerima zadatka govori i činjenica da se svakome tko je čitao roman činilo da u rukama ima materijal prikladan za televizijsku seriju od barem deset epizoda, a ne nešto što bi stalo u jednu trosatnu kazališnu dramu. "Črnu mati zemlu" režirala je Dora Ruždjak Podolski i ona je, zajedno s kompletnim autorskim timom i glumcima koje predvodi Adrian Pezdirc u glavnoj ulozi, stvorila djelo koje je već na premijeri (1. travnja 2017. godine) ušlo u anale hrvatskog kazališta, čime smo nakon "Tri zime" Tene Štivičić (drame koja je premijerno izvedena godinu dana prije na sceni HNK Zagreb) dobili drugu veliku hrvatsku dramu 21. stoljeća. Ta je predstava ovjenčana s toliko nagrada da bi njihovo redanje potrošilo pola ove kolumne, a njezina slava ne otkriva koliki je bio rizik postaviti taj tekst na kazališne daske. Mnogo veća opasnost od kompleksnosti romana ležala je u njegovu jeziku. Taj je problem, mješavinu književnog govora i međimurskog dijalekta, u programskoj knjižici predstave najbolje opisao sam Kristin Novak napisavši: "Tekst je govorio: 'Slušaj me, pričat ću ti o tami'... sada šapuće: 'Hodi bliže. Bomo ti pokazali kak je črna.'"
Te rečenice objasnile su ogroman rad koji je u tu predstavu uložila jezična savjetnica Ines Carović, koja je postigla da svi glumci, pa i rođena Dubrovčanka, govore precizni (i pjevni) međimurski kajkavski. Kada se tome doda glumački ansambl ZKM-a, koji se tom projektu dao do posljednje kapi kreativnosti (ili krvi, suza i znoja, ako vam je draže) jasno je da je samo jedan tako veliki roman mogao postati isto tako velika predstava. Na žalost, u kazalištu recepata nema, niti je moguće precizno izmjeriti kreativne dosege cijelog tima. Da ih ima, bilo bi mnogo lakše i ne bismo gledali toliko drama koje se temelje na romanima, ali su na scenu postavljene i na nasilan i na ziheraški način. Nemoguće je prepisati Zajca i Ruždjak Podolski i "Črnu mati zemlu" ili Frljića i "Karamazove"... Treba tražiti nova rješenja, nove tekstove, nova kazališna uzbuđenja, nove teme koje će biti važne i kazališnim gledateljima koji se još nisu ni rodili.
