Umjesto u pulskoj Areni, gdje je već bio najavljen, dugometražni film “Dom” Darija Pleića premijerno je prikazan u Istarskom narodnom kazalištu. Film o deložacijama, autora koji se među ostalim bavio i temom nogometa, deložiran je baš zbog nogometne utakmice. Ne čudi zato da je još friški okus nogometnog srebra bio neizbježna tema pred prvu projekciju “Doma”.
Društvena i moralna kriza
– Podijeljenih sam osjećaja, s jedne strane tu je jedna velika kolektivna emocija koja može pokrenuti pozitivne stvari, tu su dečki koji su nam pokazali da te cjeloživotni trud zaista može dovesti na korak do vrha svijeta, a s druge… ta je priča trula iznutra. Ne zaboravimo da se jedan njen dio odvija i pred pravosudnim organima, zbog čega je moj entuzijazam prema toj priči o uspjehu znatno splasnuo – rekao je Pleić, zaradivši snažan pljesak publike 65. Pulskog filmskog festivala.
Pravosuđem koje prečesto zanemaruje pravdu, mrežama socijalne podrške koje su pred kolapsom, sustavom u kojem preživljavaju samo oni koji si to mogu priuštiti te razornim posljedicama koje društvena i moralna kriza imaju na mlade obitelji poželio se baviti, kaže, upravo zato što je u vlastitoj okolini gledao nekoliko sličnih ljudskih tragedija.
U Pleićevu “Domu” glavnu ulogu mlade majke koja se grčevito bori za stan iz kojeg će uskoro biti deložirana dobila je izvrsna Judita Franković, dok njezina pragmatičnog muža sklonijeg pronalaženju kompromisa s nepravednim sustavom igra Mislav Čavajda. Kao njihova Nemeza pojavljuje se licemjerna predstavnica banke čija će ponuda pokrenuti provalu bijesa i međusobnog optuživanja supružnika, a igra ju Katarina Baban.
Skokovita naracija u koju su uklopljeni i stvarni prizori iz predstave “Room N°7” (lik Judite Franković također se bavi glumom) pripovijeda danas već tipičnu hrvatsku priču o mladom paru koji baš u najranjivijim trenucima podizanja vlastite obitelji udara u zid korupcije i ozakonjene pljačke gubeći već otplaćeni stan zbog tuđega duga. Oprečne strategije u egzistencijalnoj krizi partnere tjeraju sve dalje jedno od drugoga, a redatelj kao da nije siguran koju od te dvije teme, društvenu ili intimnu, zapravo želi slijediti, pa se predugo zadržava na nevažnim detaljima iz njihove prošlosti, dok u sadašnjosti brojna pitanja ostaju neodgovorena.
Velik broj dijaloških klišeja
Kad se tome doda nezanemariv broj dijaloških klišeja i slaba podrška sporednih glumaca, već pri sredini filma postaje jasno da je, na žalost, propuštena prilika da se na velikom platnu kvalitetno ispriča izuzetno važna i bolno aktualna priča, kojom su se do sada uglavnom bavili (i od nje profitirali) politički populisti. Od slabašnog filma u sjećanju ostaje tek rečenica koju mlada majka s djetetom u ruci izgovara kordonu policajaca koji je došao izvesti ih na cestu, a koja bi kao precizna dijagnoza funkcionirala i u brojnim drugim aspektima hrvatskoga društva: “Pun hodnik ljudi, a nigdje čovjeka…”
U Puli je premijerno prikazana i zanimljiva komorna metadrama “Lada Kamenski” u režiji Sare Hribar i Marka Šantića. Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica i Nataša Dorčić autoreferencijalno igraju glumice na audiciji za film o radnicama Kamenskog, koje neiskusni redatelj (Frano Mašković) dovodi u neugodnu situaciju u kojoj se, stiješnjene u njegovu dnevnom boravku, moraju nadmetati za glavnu ulogu. Rezultat je zanimljiva i povremeno vrlo duhovita analiza hrvatske glumačke, ali i socijalne stvarnosti.
Pravo i pravda nisu nikada bili isto.