Tena Štivičić je ponovno dokazala svoju nevjerojatnu sposobnost da na slici jedne osobe, para, obitelji... oslika ozbiljan portret društva. U “Tri zime” bila je to svojevrsna povijest Hrvatske od Drugog svjetskog rata do naših dana, u drami “64” položaj žene u današnjem društvu koje je mnogo šire od hrvatskog, nazovimo ga zapadnim.
Bavi se ona u ovom sjajnom tekstu s mnogo tema: teško dohvatljivo roditeljstvo i umjetna oplodnja samo su vrh ledene sante jer nju zanima i pozicija žena koje su odavno majke i imaju nimalo lake odnose s kćerima, ali i propituje zašto je i u 21. stoljeću toliko “bogohulno” kada neka žena prizna (i sebi i drugima) da ne želi dijete. Tena Štivičić ovdje jasno pokazuje da se svaka žena u svom životu, ma koliko uspješan i ostvarena bila, bori s tuđim očekivanjima i zato nam ova njena priča treba baš sada, kada se čini da je vrijeme krenulo “unatrag”. Priča je to u kojoj će se naći doslovno svake žena.
No autorica njezina kalibra nije zanemarila ni muškarce, jer njihova je priča ona druga strana medalje. Posebnu pohvalu zaslužuje i način na koji je u emocionalnu, zapravo ljubavnu priču uklopila nimalo lak medicinski problem. Šok u gledatelju izaziva veličina kutije u kojoj dolazi terapija za ženu koja se sprema na potpomognutu oplodnju, kao i nevjerojatan niz injekcija zbog kojih ubrzo na ženskom tijelu nema mjesta koje bi bilo bezbolno za ubod.
Još je veći šok liječničko nabrajanje nuspojava (uz mogući fatalni ishod) koji ide uz tu vrstu liječenja. Naravno, u temelju svega je ljudska želja za djetetom, ona koja je snažno utisnuta u naše gene, u matricu ljudskog opstanka, što svatko na svoj način, u “64” svjedoče svi likovi.
Uz samu dramu, koja je još jedan čvrsti temelj tvrdnje da smo u Teni Štivičić dobili najbolju hrvatsku dramatičarku 21. stoljeća, treba pohvaliti i režiju Arije Rizvić.
Mladoj redateljici (uskoro je pred njom slavlje za 28. rođendan) to je bio redateljski debi u središnjoj kazališnoj kući Hrvatske i treba joj priznati da nije pogriješila. Nakon odličnog izbora glumaca, čime je odradila pola posla, te vješto riješenih scena seksa koje nisu djetinjaste, a zovu u kazalište cijele obitelji, pustila je, uz pomoć dramaturginje Mirne Rustemović, tekst da odradi svoje. I izbor ostalih suradnika joj je odličan: scena je djelo NUMEN/For use, tek šuma u sredini scene kao pandan džungli emocija, i na pokretnom dijelu bine nekoliko glavnih pozicija: stan majke, oca, susjeda, liječnička ordinacija... čime je par glavnih junaka i njihova borba da postanu roditelji uvijek u prvom planu.
Glavnu ulogu Eve (koja nimalo slučajno dijeli ime sa ženom prognanom iz raja) tumači Olga Pakalović, iznova potvrđujući renome velike glumice, jedne od najboljih koje imamo, koja s naoko minimalnim sredstvima postiže maksimalnu kreaciju. Ovdje je promišljeno doziranih emocija, decentna u sreći, zanosu, strasti, očaju... glumica kojoj se vjeruje od prve do zadnje scene uloge koje je sve samo ne jednostavna, jer doslovno svaku ženu kida iznutra, suočava s vlastitim gubicima. Olgin čvrst oslonac je Igor Kovač u jednoj od svojih najboljih uloga, kao idealno oličenje modernog, iako pomalo umornog muškarca.
I svi postali članovi ovog malenog glumačkog ansambla su poput fino ugođenog instrumenta: Alma Prica kao majka koja umire, Dragan Despot u ulozi oca kojem je sin jedini ulog u budućnost, Lana Barić kao usamljena prijateljica koja gubi jedinu ženu iz svoje okoline koja je bez djece, dok treću stranu trokuta zatvaraju Luka Dragić kao susjed, Livio Badurina odličan kao liječnik kojem je zapravo svejedno i Tesa Litvan kao avatar.