Jeste li se ikada zapitali kako je moguće da u francuskom (i hrvatskom) jeziku ne postoji riječ koja bi označila roditelja čije je dijete umrlo. Djeca bez roditelja su siročad, imamo udovice i udovce, ali nedostatak riječi za majke i očeve koji su prošli kroz tragediju koja njihove živote dijeli na prije i poslije gubitka djeteta, dokaz je, na gotovo svim jezicima svijeta, kako se život bori protiv smrti.
No, ta ista smrt moćna je inspiracija umjetnika od trenutka kada je umjetnost rođena, a smrt djeteta tema predstave “C’est la vie” (“To je život”) kojom je završilo ovogodišnje izdanje Festivala svjetskog kazališta. Predstava je drugo djelo o smrti autora i redatelja Mohameda El Khatiba koji trenutačno slovi za najuzbudljivijeg europskog autora tzv. dokumentarističkog teatra. Nakon što se u prethodnoj predstavi “Skončati u ljepoti” bavio smrću vlastite majke i svojim žalovanjem, El Khatib ovdje sve radi u tijesnoj suradnji s dvoje glumaca.
Oni su Fanny Catel i Daniel Kenigsberg. Njoj je teška bolest odnijela kćer od pet godina, njegov se sin ubio kada mu je bilo dvadeset i pet. Ovdje je zapravo riječ o dokumentarnom performansu u kojem to dvoje ljudi, jedan nasuprot drugoga, govore o najtežem iskustvu ljudskog života jer doista nismo na ovom svijetu kako bismo pokapali djecu.
Daniel to jasno govori ne samo iz svoje pozicije oca, već i iz pozicije Židova: njegov bi sin na njegovu grobu trebao govoriti kadiš, a ne obratno. A baš taj obrat se dogodio. Fanny govori o svojoj trudnoći, o djetetu koje je bilo teško bolesno od trenutka kada je došlo na svijet, o nadi koja se probudila dok je čitala o majci koja je za svoga jednako bolesnog sina izgradila bazen. Taj sin imao je četrnaest godina, a njima su liječnici rekli da će im dijete živjeti tek godinu dana.
Ovaj dokumentarni performans, u produkciji Kolektiva Zirlib iz francuskog Orléansa, u Zagrebu je dvije večeri zaredom igrao u Kongresnoj dvorani Zagrebačkog velesajma: tek neveliki drveni podij i oko njega u obliku slova L posloženo gledalište. Uz prijevode riječi izvođača, na ekranima iznad njihovih glava idu i dokumentarni isječci koji pokazuju kako je predstava nastajala, ali i svojevrsne didaskalije u kojima su upute za publiku koja je dobila i “praktični vodič” kroz ovu predstavu. Ti filmići primjerice pokazuju da je Daniel neke dionice svoje priče snimio jer, kako sam kaže, od suza ih ne bi mogao izgovoriti.
Suze su dio možda i najpotresnijeg dijela priče. On priča kako je vozio u drugi grad kako bi svojoj majci rekao što se dogodilo, znajući da to nije vijest koju je moguće izreći u telefon. Sve vrijeme vožnje na njegovu automobilu rade brisači, a on se čudi nad kišom s kojom se brisači ne mogu boriti, da bi tek na odredištu shvatio da su to suze, a na kiša.
El Khatib svoje izvođače zove ljudima s nekom novom kvalitetom, ljudima koji su doživjeli “ono prije” i “ono poslije”. Publici ostaje samo da se divi njihovoj snazi, iskrenosti, ustrajnosti, mirnoći, staloženosti, ironiji...
