Vanessa Redgrave jedna je od najvećih glumica današnjice, koja je u šest desetljeća karijere odigrala 130 filmskih i nebrojene kazališne uloge, za koje je u filmskom mainstreamu osvojila Oscar (za koji ima ukupno šest nominacija), nagradu BAFTA (četiri nominacije) te po dva Emmyja (pet nominacija) i Zlatna globusa (13 nominacija).
U svijetu filmskih festivala prikupila je sve što je mogla, uključujući dvije glumačke nagrade u Cannesu te po jednu u Veneciji i San Sebastianu, a iz kazališta nosi najveća priznanja poput Oliviera i Tonyja.
Britanska krema
U Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu idućeg vikenda ipak ne dolazi kao glumica, već kao politička aktivistica. U razgovoru sa Srećkom Horvatom otvorit će novu sezonu Filozofskog teatra, koji nam je prošle godine doveo veličine poput Thomasa Pikettyja, Julije Kristeve i Niccola Ammanitija, koji su iz perspektive različitih struka govorili o globalnim društvenim fenomenima.
Vanessa Redgrave tu itekako ima što dodati, jer radi se o osobi koja se od svojih studentskih dana sredinom prošlog stoljeća aktivno zalaže za niz važnih političkih pitanja, od borbe protiv apartheida i rata u Vijetnamu, preko posjeta okupiranom Sarajevu zajedno sa Susan Sontag u nekoliko navrata od 1993. do 1996. godine.
Da je kći Sir Michaela Redgravea i Lady Redgrave (glumice Rachel Kempson) predodređena za velike stvari, naslutio je veliki Laurence Olivier, koji je njeno rođenje 30. siječnja 1937. godine u pauzi izvedbe "Hamleta" u kultnom kazalištu Old Vic objavio riječima: "Dame i gospodo, danas je rođena velika glumica. Laert ima kći!"
Odrastanje male Vanesse u miljeu britanske društvene kreme, uz česte posjete umjetnika iz cijelog svijeta, nije ju učinilo razmaženom malom divom, baš naprotiv: Vanessa Redgrave odmalena je pokazivala izniman društveni senzibilitet.
Podržala Arafata
Od 1961. godine bila je jedna od najaktivnijih članica antiratne grupe Committee of 100, koja se nenasilnim prosvjedima i građanskim neposluhom borila protiv utrke u atomskom naoružanju, u sedamdesetima se s bratom Colinom pridružila Revolucionarnoj radničkoj partiji, u osamdesetima je podržala Arafatov PLO, pa tužila Bostonski simfonijski orkestar koji ju je zbog toga izbacio iz svoje produkcije... Devedesetih je, između ostaloga, sa Susan Sontag prikupila potpise i odnijela peticiju 200.000 građana okupiranog Sarajeva u sjedište Ujedinjenih naroda, gdje je održala emotivan govor upozoravajući kako je na taj grad u 900 dana opsade palo više granata nego što je Hitlerova vojska potrošila bombardirajući čitavu Jugoslaviju. U regiju se vraćala i nakon rata, između ostaloga kao producentica filma "Bosna ustaje" koji je prošle godine režirao njen sin Carlo Nero.
Un murmure de paix. Dans la vigne un regard assoupi qui chante le matin et la voix du soleil. Francesco Sinibaldi