Izgleda da je hrvatski film u fazi kada mu ide. Ove godine imali smo dva velika hita (OK, “Larin izbor” pripada nekoj drugoj priči, ali “Sonja i bik” pravi je domaći kinematografski uradak), a po svemu sudeći pravi hit tek dolazi.
Iako se ime Vinka Brešana ponajprije povezuje uz komedije, svakako više od bilo kojeg drugog filmaša ovog vremena, “Svećenikova djeca” njegov su prvi film toga žanra nakon trinaest godina. I sasvim je sigurno da će novim filmom nastaviti niz započet s “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalom”.
Film “Svećenikova djeca” pripada istoj vrsti komedija u kojoj su likovi izdvojeni u određenoj sredini (opet je riječ o otoku jer je ovakva priča nemoguća na kopnu), gdje pumpanje njihovih mana najviše može doći do izražaja.
O radnji se već iz foršpana moglo puno toga razaznati: mladi svećenik dolazi na otok gdje pokušava povećati natalitet tako što u dogovoru s lokalnim trafikantom i ljekarnikom buši kondome za muškarce, a ženama umjesto kontracepcijskih pilula daju vitamine. I doista, Bog usliši njihove molitve. Ali zbog neželjenih trudnoća i brakova počinju se javljati novi problemi.
Vidjelo se iz foršpana i da je Brešan ovoga puta precizniji redatelj, s više kadrova koje bismo nazvali stilski razrađenijima, raznovrsnijima, naglašenijima...
Međutim, iz foršpana se nije dalo razaznati da su “Svećenikova djeca” u većoj mjeri drama nego što su to bile njegove prve dvije komedije.
One su svakako imale i te kako realne dramske pozicije u svojim temeljima (Domovinski rat u “Otoku”, odnos prema socijalističkoj povijesti u “Maršalu”), ali u ovom filmu drama nije iza komedije, nego prema kraju postaje dominantan žanr. Zašto je ovo žanrovsko podcrtavanje tako važno? Zato što u filmu, pored nakaradne, ali karikaturalne ideje glavnoga junaka kako povećati natalitet, postoji i sasvim ozbiljan rakurs prema sasvim ozbiljnom problemu s kojim se susreće Crkva u posljednje vrijeme. Na žalost, ovdje moramo stati s opisima jer su svi kritičari koji su dobili priliku vidjeti film u ovoj ranoj fazi morali potpisati izjavu da neće otkrivati ništa što se događa u posljednjih dvadeset minuta.
Je li to samo marketinška fama, strah od prijevremenih “odgovora” Crkve ili naprosto način da se ne smanjuje zanimanje gledatelja, nije ni važno.
Važno je to da je Brešan napravio film koji zaziva publiku i “Vraga”, i koji bi dobre rezultate hrvatskog filma u ovoj sezoni mogao napraviti još boljima.