Izložba plakata doajena domaćeg grafičkog dizajna Borisa Bućana otvara se u sklopu Festivala Hrvatske u Francuskoj, od petka 9. studenog, u pariškoj galeriji "Le Lieu du Design" u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti Zagreb. Francuskoj javnosti predstavljaju se radovi nastali osamdesetih i devedesetih godina, plakati s kojima je Bućan stekao međunarodna priznanja. Mnogi od tih kultnih ostvarenja danas se nalaze u brojim svjetskim zbirkama i muzejima. Njegove "ulične slike“ su radovi koji prikazuju jedinstven pristup plakatu, a koji se temelji na širenju značenja i redefiniranju pojma plakata kao medija uvođenjem novih nestandardiziranih formata, slikarskih i crtačkih elemenata. Na izložbi će biti izložena 24 plakata velikih dimenzija (2 x 2 metra) koji su bili realizirani za kazališne predstave HNK u Splitu, izložbe i koncerte Zagrebačkih simfoničara. Izložbu prati posebna edicija Beaux Artsa posvećena izložbi Borisa Bućana s tekstovima Laurenta Gervereaua i Nade Beroš.
Iz teksta Nade Beroš, kustosice MSU-a:
" ... Za razliku od oca plakata u modernom značenju te riječi, Henrija de Toulouse Lautreca, koji je kojih stotinu godina prije Bućana, plakatu priskrbio značenje „ulične slike“, hrvatski umjetnik čini suprotno, plakat ponovno pretvara u sliku u najdoslovnijem značenju te riječi. Je li još išta ostalo od plakata (oglašavanja) u Bućanovu slučaju? Ili bi puno ispravnije ovdje trebalo koristiti termin anti-plakat?"
Očito je, Bućanu kao grafičkom dizajneru oglašavanje nije primarni cilj. On se svojom slikom natječe da u drugom mediju, mediju plakata, stvori ekvivalent određenog umjetničkog djela: predstave, koncerta, izložbe za koju je „naručen“. Na taj način dovodi u pitanje smisao i svrhu oglašavanja, a svojeg naručitelja stavlja u nimalo zavidan položaj. Plakat, dakle, za Bućana nije prijenos poruke iz jednog medija u drugi. Njegova se slika želi ravnopravno nositi s drugim umjetničkim medijima, ona nije prevođenje već jukstapozicija. Bućanove „interpretacije“ umjetničkih događanja koje oglašavaju toliko su slobodne i autonomne da je često potrebno pravo dešifriranje da bi se otkrilo o čemu je tu riječ. Promatrač je razapet između nemogućnosti uspostavljanja veze između znaka i značenja, prepušten intuitivnom užitku ili odbijanju viđenog. Ako je plakat, po temeljnoj definiciji, „pisana, crtana, grafički umnožena obavijest izvješena na javnom mjestu, a njegov sadržaj i tekst moraju na upadljiv način doprijeti do gledatelja, dok je likovno-tematski dio reduciran na bitno“, onda je Bućanov plakat s početka osamdesetih u doslovnom smislu negacija plakata, antiplakat. Bućan se ne obraća masi, ulici, on se ponajprije obraća umjetničkoj publici, uskom sloju visokoobrazovanih pojedinaca koji prate kulturna događanja koja oglašavaju njegovi plakati jer su oni njegovi potencijalni sugovornici. I po svom vizualnom jeziku i po postupku kriptografiranja poruke, pa čak i po oholosti spram publike, Bućan je više aristokrat na provjeri ulice nego glasnik demokratizacije umjetnosti.